Alarmantna poruka za Hrvatsku: 'U opasnosti smo! Odem pogledati što se događa, ti ljudi vise na ogradama...'

Sarajevski Simposar, 13. izdanje sportskog simpozija, i ove je godine ponudio zanimljive panele, a nama se najzanimljivijim činio onaj na kojem su sudjelovali donedavni izbornik reprezentacije Indije Igor Štimac, slovenski izbornik Matjaž Kek te dva britka nogometna analitičara Joško Jeličić i Rade Bogdanović. Moderator Sabahudin Topalbećirević, ujedno i organizator ovog simpozija, krenuo je od Matjaža Keka čestitajući mu na sjajnom ovoljetnom nastupu na Euru, o čemu smo mi i zasebno razgovarali s ovim uspješnim stručnjakom. Dakako, to nas nije spriječilo da vam prenesemo što su preostala tri sudionika o tome kazala:

– Slovenija je igrala nogomet bez straha, za što prvo morate uvjeriti vlastite igrače da nisu samo sudionici. Imajući u vidu koliko je Europa nogometno kvalitetna, sasvim je jasno da se mi, koji se svrstavamo u manje, možemo probiti na račun pozitivnih vibracija i zajedništva. Na tome je i Hrvatska izgradila svoj uspjeh – ustvrdio je Igor Štimac, na kojeg se nadovezao još jedan bivši hajdukovac, Joško Jeličić.

Vidi se da je Slovenac

– Znam Matjaža iz vremena dok je vodio Rijeku. Točno se vidi da je Slovenac. On je promijenio pogled na radnu etiku. Žao mi je što u osmini finala nisu dobili Portugal jer sam uvijek na strani reprezentacija iz regije s obzirom na to da znamo kakve su nam lige, koliko smo hendikepirani u širini izbora igrača.

I jedna reprezentacija iz regije (Srbija), baš kao i Danska i Engleska, nije uspjela pobijediti Sloveniju, koju je i prije Eura analitičar Radiotelevizije Srbije Rade Bogdanović najavljivao kao opasnost.

– Čim sam vidio skupine, rekao sam za Sloveniju da je to ta mina. To je sjajno vođena momčad koja je svima uzela srce.

Ni srpski nogomet, kao ni onaj u ostalim zemljama bivše SFRJ, nije bez problema, a jedan od njih je dvojba treba li talentiranog igrača prodati već s 19 godina ili ga je bolje pokušati zadržati. Tu temu sjajno je elaborirao Štimac:

– Teško je generalizirati, sve ovisi o zrelosti igrača, ali i uređenosti kluba. Klasičan primjer je Baturina, igrač koji najavljuje veliku budućnost. Sada je bila prilika da ga Dinamo proda za velik novac, no odluka da on ostane bila je jako dobra.

Dotaknuo se Štimac i problematike rada s mlađim uzrastima:

– Mi smo svoje klubove nakrcali mlađim trenerima koji nemaju iskustva, a imaju imperativ rezultata. Oni gledaju da se što prije vinu prema seniorskom nogometu ne vodeći računa da je cilj škole nogometa odgojiti čovjeka i, eventualno, stvoriti igrača za prvu momčad. Onda se pitamo zašto nam nogomet pada, zašto nas prelaze neke zemlje europskog srednjeg istoka koje su se resetirale i ulažu, a hrvatski klubovi jako malo rade na razvoju funkcionalnih sposobnosti. Odem ponekad pogledati što rade klubovi koji su igračima “hranili” Hajduk i ne mogu vjerovati. Djeca od 7 do 14 godina kao da ne uživaju u igri, roditelji im vise na ogradama, daju savjete, viču i to više ne sliči ni na što. Nogomet u regiji na svim je razinama u opasnosti.

Dakle, u opasnosti je i Hrvatska, koja je, po Štimcu, ovog ljeta razočarala:

– Nije se na vrijeme povuklo poteze koje je trebalo povući i oni su povučeni tek sada, što se i vidi. Igra je okomitija, momčad više ne pati. Prije smo govorili da je sam plasman na veliko natjecanje uspjeh, a da je sve ostalo bonus, no danas to više ne možemo reći. Jer, danas se puno lakše plasirati na EP i SP, na kojima igra puno veći broj zemalja, i danas sve zemlje regije moraju imati imperativ plasmana na velika natjecanja. Talent igrača s ovih područja je iznad ostalih, no naš je problem što nismo prihvatili da talent ima najmanju ulogu u uspjehu.

I Rade Bogdanović ističe da djecu više nema tko učiti.

– Kada sam ja počinjao u Želji, mene su tehnici učili reprezentativci bivše države. Kod nas u Srbiji sav se novac slijeva u dva kluba, Zvezdu i Partizan, pri čemu je Zvezda sada u prednosti. Ona će uvijek biti najbogatiji klub, no kada vidim tko sve dolazi u taj klub, osjećam se kao da sam pao s neba. Jednom sam otišao na trening Zvezde da vidim tog centarfora Coulibalyja i nisam mogao doći sebi kada sam vidio što sve ne može igrač koji prima 80 tisuća eura mjesečno.

– Dođi na Hajdukov trening pa da vidiš ondje strance i bit će ti lakše gledati Coulibalyja – dobacio je Štimac.

Na temu državnih ulaganja u sport općenito, pa tako i u nogomet, poentirao je pak Jeličić:

– Hrvatska je 2016. godine u cijeli sport uložila 30 milijuna eura, a nogometna je reprezentacija drugim i trećim mjestom na Svjetskom prvenstvu omogućila Lijepoj Našoj marketing kakav nikad nije imala niti će imati. I zato država mora osigurati ono nužno za razvoj, ponajprije infrastrukturu. Pa mi u Hrvatskoj imamo četiri travnjaka na kojima bi se i koza morala bandažirati kad bi išla pasti.

Roditelji ulažu 20 milijuna eura

Poručio je Joško hrvatskoj državi još i ovo:

– Država mora vratiti nogometu puno više. U naše vrijeme najbolji treneri radili su u omladinskom pogonu, prije svega dobri pedagozi. Moji roditelji imali su prosječna primanja, a ja im sa svojim nogometom nisam bio trošak. Jer, u Hajduku me čekala oprema. A danas roditelji moraju plaćati članarine, kupovati kopačke, plaćati putovanja. Ako u Hrvatskoj nogomet trenira 12 tisuća djece, a članarina je 50 eura, to je 600 tisuća mjesečno, sedam milijuna eura godišnje, s putovanjima i opremom to se popne i na 20 milijuna eura godišnje roditeljskih izdvajanja.

Tu se nadovezao i Štimac:

– Prije 10 godina upozoravao sam da će nam uslijediti veliki pad jer sam primijetio određene anomalije. Ja sam sa 16 godina u Hajduku zatekao majstore trenerskog zadatka, tamo su bili Mladinić, Poklepović, Krešić... I svi su imali nogomet u malom prstu i ponašali su se prema nama klincima kao roditelji. Danas je rezultat imperativ, djecu se stavlja pod pritisak već s 10 godina i zato mi u nogometu proizvodimo socijalne slučajeve. Hvalimo se onima koji su uspjeli, a takav je jedan na 2000 polaznika. Što je s onima koji ne uspiju? Neki pokušavaju, nadaju se da će sazreti, tavore po nižim ligama i dođe im trideseta, a školu nisu završili. A da slijedi šank-linija i priče tipa: “Sjećaš li se kad sam ja ono zabio...” I zato se mi kao društvo moramo okrenuti i spašavanju onih koji nisu uspjeli. Problemi su pred nama, a pitanje je samo hoćemo li dovoljno brzo, i na pravi način, reagirati.