Analiza: Kako smo igrali na Eurobasketu

(Ova analiza pisana je prije zadnje, nevažne utakmice s Njemačkom.)

Hrvatska je postigla cilj koji je proklamiran prije odlaska u Madrid – ušla je u dodatne kvalifikacije za OI i automatski se kvalificirala za sljedeći Euro. Nažalost, medalja – i automatski plasman na OI, koji bi puno značio jer kvalifikacije ne znače siguran odlazak u Peking – ostala je van dohvata, premda je bila tako blizu da su naši košarkaši skoro vrškom prstiju mogli dotaknuti odličje.

Igra nam nije bila sjajna, ali i igrom i dosegom možemo biti zadovoljni. Bilo je katastrofalnih trenutaka, ali i sjajnih predstava kojima smo pokazali da smo još uvijek "unutra" i da, kad nas ide, nitko ne može biti siguran u pobjedu protiv nas. Ukoliko se eliminiraju "crne rupe", možemo se popeti i stepenicu više te postati jaka i moćna reprezentacija, jedna od onih velikih koje su u stanju pobijediti i kad ne ide. Ali za to je potrebno postaviti stvari tako da nam se igra ne raspadne.

Obrana je uglavnom bila na visini zadatka, ali danas ne samo da "svi igraju košarku" negi i svi igraju obranu; taktičke zamisli inovativnih trenera poput B. Maljkovića usavršile su taj segment igre, i ta rješenja danas više-manje svi koriste i uvježbavaju, dok je teorija i praksa napada još u zaostatku, u čemu leži i uzrok trenutnog pada popularnosti košarke, koja je inače jedan od najtraktivnijih sportova. Koliko su obrane uigrane, a napadi zaostaju, govori i činjenica da na cijelom Euru nitko nikome nije dao više od 100 koševa.

Upravo u toj teoriji napada, čak i više nego u praksi, u igri hrvatske vrste dosta toga je škripalo. Na bilo koju čvrsto postavljenu obranu (zona, poluzona, čovjeka), naši igrači teško su nalazili odgovora. Dosta se spominjalo trenersko "šahiranje" i raspored igrača na terenu kao figura; tu šahovsku metaforu mogli bismo proširiti i reći da su naši trošili previše vremena za početne poteze, i prečesto bili u situaciji da im "padne zastavica" na kraju napada. Umjesto da promašaje u napadu nadoknađujemo dobrom obranom, u previše slučajeva smo dobar posao u obrani upropaštavali bezglavim napadima.

U trenutku kad igrači nisu imali rješenje – a morali su ga tražiti jer nekakvo gotovo, razrađeno i uigrano nisu imali – najčešće nije bilo vremena da se rješenje nađe, te je najlakše bilo ispucati loptu iza crte 6.25, pa ako uđe – uđe, a ako ne uđe, gaće na štap. To se događalo čak i u periodima dobre igre, i sprečavalo nas da prednost kapitaliziramo i nabijemo razliku koju protivnik neće moći dostići i prestići u trenucima (zasad neizbježnih) "žutih minuta". A bezglavo ispucavanje možda se moglo spriječiti ne samo dodatnim uvježbavanjima napada, nego i boljom posloženošću "figura" u petorkama.

Poslije bitke lako je biti general, Repeša je (bez pomoći jačeg savjetnika!) vjerojatno neke stvari na licu mjesta morao mjenjati u hodu i, kao i svi stratezi, bio nesklon "mijenjanju konja nasred rijeke" tj. odustajanju od unaprijed smišljene taktike i kad se pokazala neučinkovitom, ali bilo je toliko mogućnosti za tečniju i bržu igru da neke moramo spomenuti.

Centri nam sve do utakmice s Francuzima nisu "radili" onako kako smo očekivali, a pokazalo se da je to jedan od boljih načina za lake koševe. Nešto jesu utrpali (Barać, najugodnije iznenađenje, najviše), ali ako bi netko htio hrvatska zakucavanja na ovom Euru izbrojiti na prste, čini nam se da se za to ne bi morao izuvati. Centri nisu bili "hranjeni" loptama jer su se naši playevi previše bavili driblanjem i traženjem proboja kroz čvrste obrane.

Možda bismo bolji posao napravili da su kao playevi više korišteni naši iskusniji "combo-bekovi" Popović i Kus, a da se u tom pogledu manje tražilo od Ukića i Tomasa, i pogotovo Planinića koji je prečesto sklon igrati neku "svoju utakmicu". No, upravo ta osobina čini Planinića idealnim "šestim čovjekom", kojeg treba ubaciti kad na terenu ne ide i kad se dogovoreno teško ostvaruje, da bi u napadu "promiješao karte" i donio svježinu. Stavljanje u prvu postavu i davanje mu uloge playa više naglašava njegove mane nego vrline, on je ipak više kombinacija 2/3 nego 1/2.

Oni koji gunđaju da on nije čovjek za dobivanje utakmica, zbog poskliznuća s Grčkom i promašenih bacanja s Litvom, zaboravljaju njegovu blokadu protiv Španjolske koja nam je donijela najdragocjeniju pobjedu, onu koja nas je najdalje odvela, skoro do samog vrha.

Kad se već Barać pokazao takvim otkrićem, možda je trebalo više inzistirati na centarskom paru Barać/Prkačin (nadarenost/iskustvo), a Kasuna (koji se zalagao koliko je mogao, za loše djelove igre više je krivo njegovo fizičko nego mentalno popuštanje) stalno dopunjavati Banićem, ili Rozićem/Markotom. "Šveđo" je, kao i većina naših, imao "crnih rupa" – trice 1/8 s Litvom - ali je pokazao da na parketu dosta toga može obaviti.

Popović bi možda više dao da je na pozicijama 1 i 2 stalno igrao skupa s Kusom – obojica su u stanju i jednu i drugu ulogu dobro odigrati, bilo bi zanimljivo da napad organizira čas jedan čas drugi (bolje dvoglavo nego bezglavo) – umjesto da zauzima poziciju "džokera" koja bi trebala biti rezervirana za Planinića.

Ukić i Tomas su zasad iskusniji u obrani nego u napadu, i još uvijek svoj talent ne uspijevaju dovoljno "unovčiti" u upotrebljive lopte koje će završiti u košu, bilo iz njihove ruke (na svaki pogođeni previše promašenih šuteva) ili iz ruke suigrača (žalosno malo asistencija). No, tu je u pitanju uglavnom premali staž na parketu u kvalitetnim momčadima, što će s vremenom (nadamo se što prije) biti ispravljeno.

Debitant Rozić izvrsno je obavio svoj dio posla, najmanje griješio i pokazao da mjesta u reprezentaciji za njega treba biti. Stojić je, pak, dobivao tako malo prilika da, nakon nepozivanja na prošlo prvenstvo i "mrvica sa stola" od minutaže na ovom, ne bi bilo čudno da zatraži njemačko državljanstvo, kod njih bi imao više mjesta.

Kapetanu Prkačinu treba odati priznanje za zalaganje, a i za pamet – kad je izgubio živce, bio je dovoljno pametan da psovke usmjeri na nas novinare, umjesto na protivnike ili suce (za što slijede drakonske kazne); dodatne poene kao čovjek dobiva za to što se, kad ga je prošla strast nakon tekme, uredno ispričao za neumjerene izraze. Usput, sve čestitke "Prki" na prinovi u obitelji.

A što god mi nalazili kao manu u Repešinoj taktici ili sustavu rotacije, psihološki je uspješno pripremio momčad. Manje od 20 sati nakon onakvog poraza od Litve, onako se dići i odigrati sjajnu partiju protiv Francuza ne može baš svatko. I formu je sjajno tempirao, a da to nije nimalo lako pokazuje primjer naših susjeda, koji su krenuli silovito, onako kako smo htjeli da Hrvatska igra, ali ih je prvi poraz tako slomio da se s pobjedom više nisu mogli sastaviti, i trgnuli su se tek u zadnjoj četvrtini zadnje utakmice, i ukrcali u doslovno zadnji vlak za kvalifikacije. Današnja košarka je težak posao u kojem za svaki poen i svaku pobjedu treba orati i kopati; stara narodna kaže "zatrke se na kobile skače, a plug i motika traže drugačiju pamet". A Repeša je pokazao da takve pameti ima.

Neki dobri igrači koji su ostali doma, što iskusni (Baždarić) što perspektivni (Andrić, A. Tomić), možda bi pokazali više i igrali konzistentnije od nekih na Euru, ali to se nikad ne može unaprijed znati, nitko nema kristalnu kuglu. Može li ova reprezentacija, s iskustvom od još jedne jake sezone u nogama nekih talenata (Tomas, Ukić, Barać), izboriti Peking u iznimno oštroj konkurenciji Grčke, Kanade, Litve, Slovenije, Portorika, Brazila, Novog Zelanda i drugih nimalo bezazlenih takmaca?

Ovisi od igre koju će pružiti na tom turniru u srpnju, kad bi se zbog izgleda za olimpijski nastup (možda, možda, možda čak i medalju) mogao predomisliti i netko od famozne četvorice "motivacijski hendikepiranih".

No, s njima ili bez njih, Hrvatska je igrama na ovom prvenstvu, kad smo jake ili dobili ili tijesno gubili, pokazala da svakoga može pobijediti. Još da eliminiramo ono "… i od svakoga izgubiti", i na konju smo. Sadašnjost hrvatske košarke mogla bi biti i bolja – ali budućnost će sigurno biti.