DALEKO OD VRHA

Analiza momčadskih sportova u Hrvatskoj: Nogomet je izuzetak, ostali životare i stanje je sve gore

Foto: Matija Habljak/PIXSELL
Zagreb: Svjetski kup u vaterpolu, Hrvatska - Mađarska
Foto: Milan Sabic/PIXSELL
Split: Pretkvalifikacije za Europsko prvenstvo: Hrvatska - Austrija
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Kvalifikacijska utakmica za Europsko prvenstvo u odbojci, Hrvatska - Izrael
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Osijek: Hrvatska protiv Nizozemske u kvalifikacijskoj utakmici za Europsko rukometno prvenstvo
storyeditor/2023-03-16/PXL_060915_11533046.jpg
17.03.2023.
u 10:37
U rukometu gubimo od Nizozemske, u košarci igramo predkvalifikacije u kojima su "liliputanci" Irska i Luksemburg
Pogledaj originalni članak

​​​​​Nogomet je jedinski momčadski sport koji nije u rezultatskoj krizi. Dok se posljednje košarkaške medalje mogu sjetiti samo stariji ljudi, da rukomet nam je u sve većoj krizi, baš kao i odbojka koja je već dugo izvan europskog vrha, jedini momčadski sport koji u cijelosti funkcionira je nogomet. Pogotovo kada se gledaju reprezentativni uspjesi, koji donose kontinuitet rezultata još od SP-a 1998. pa sve do danas. Vatreni su već godinama u samom vrhu svjetskog nogometa, a i klupski rezultati, ponajprije zbog Dinama, imaju kontinuitet. Uostalom, Dinamo je trenutačno, po klupskom koeficijentu, 29. najuspješniji klub starog kontinenta. A dobar je zalog za budućnost i činjenica da iz godine u godinu hrvatski nogomet stvara mlade igrače za koje se bore eurpski velikani.

Osiromašeni klubovi srozali su košarku

Košarka je prvi ekipni sport u kojem se počelo događati ovo što se sada događa i u ostalim loptačkim sportovima osim nogometa, a to je siromašenje klubova i rezultatska propadanja reprezentacije. S obzirom na to da je košarka veliki svjetski sport, drugi iza nogometa, tim se jače osjetilo kada smo počeli gubiti korak ne samo za velesilama nego i s onima koji su u međuvremenu više ulagali. A nekad davno, u prvoj polovici 90-ih, reprezentacije poput Grčke, Turske, Njemačke, Poljske i Finske, služile su nam za nabijanje koš-razlike.

Nažalost, svi oni koji dulje pamte i košarku vole ili je pak žive danas žive od sjećanja na slavne dane i domete kao što su olimpijsko srebro iz Barcelone (1992.) i svjetska bronca iz Toronta (1994.) te europska bronca iz Atene (1995.) što je i posljednje odličje muške nam reprezentacije na velikoj sceni. Istina je, imala je ta nacionalna vrsta nekoliko bljeskova – šesto pa peto mjesto na OI te četvrto mjesto na EP – no to su ipak bile iznimke koje su potvrđivale pravilo o eroziji. A njezina srž je u osiromašenim klubovima kojih više nema u Europi i kojima je najveći domet igranje u regionalnoj ligi. A prisjetimo se samo da je Cibona do 2011. (kada je izgubila licenciju) bila rekorder po uzastopnosti nastupanja u Euroligi, a vrhunac svega bilo je odustajanje od Eurolige nakon osvajanja ABA lige (2014.) u ime financijske konsolidacije.

No dvostruki europski prvak nastavio je samo tonuti baš kao što se to događalo i s trostrukim prvakom Europe Splitom i klubom iz najkošarkaškijeg grada (Zadar). Zbog posustalog ulaganja u ovaj sport (naročito u one koji rade s mladima), za hrvatske klubove Europa je sanak pusti, a za reprezentaciju su kojekakve pretkvalifikacije pitanje izlaska iz živog blata. A ironija sudbine je u tome da je košarka na najniže grane dospjela baš u mandatu premijera (Plenković) koji obožava košarku koju je i sam igrao.

Događa nam se druga crna rupa, pali u drugi razred

Rukomet u Hrvatskoj, što se tiče reprezentativnog plana, pao je u drugi put u svojoj povijesti u crnu rupu. Prvi pad se dogodio između 1996. i 2002. godine kada nismo ni na jednom velikom natjecanju bili blizu postolja. Nakon olimpijskog zlata u Atlanti (1996.) nizali su se neuspjesi na europskim prvenstvima u Italiji (1998.), Hrvatskoj (2000.) i Švedskoj (2002.), svjetskim prvenstvima u Japanu (1997.), Egiptu (1999.) i Francuskoj (2003.), a nije nas bilo ni na Igrama u Sydneyu (2000.). Potom je došlo zlatno doba kada smo od 2003. do 2020. godine osvojili svjetsko i olimpijsko zlato, dva srebrna odličja i broncu na SP-ima te dva srebra i dvije bronce na europskim prvenstvima. Od 2003. do 2020. godine igrali smo u 17 polufinala na velikim rukometnim natjecanjima. Nakon europskog srebra uslijedio je nevjerojatan pad.

Od reprezentacije koja je pripadala svjetskom vrhu sada smo u poziciji reprezentacije koja je po rezultatima, možda ne i po kvaliteti, u drugom razredu svjetskog rukometa. Svaki suparnik nam je težak i nikoga sa sigurnošću ne možemo pobijediti. Posljednja velika reprezentacija koju smo pobijedili na velikom natjecanju bila je Norveška, u polufinalu EP-a 2020. godine. Na zadnja tri velika natjecanja nismo bili ni blizu plasmana u polufinale, a igrali smo na dva SP-a te na jednom Euru. Osim toga, nismo se drugi put u povijesti plasirali ni na OI u Tokiju.

U posljednje tri godine promijenili smo dva izbornika, promijenili smo velik broj igrača, izgubljen je sustav, čak nas je napustila i sreća u nekim trenucima. I sada smo tu gdje jesmo, imidž je izgubljen, ugled također, pa krećemo od početka. Srećom, još se nije dogodilo to da počnemo gubiti od Bugarske, Cipra ili Italije, ali da moramo krenuti od nule, moramo. Prva crna rupa potrajala je šest godina. Nadajmo se da se isti ili sličan scenarij neće ponoviti, pogotovo s obzirom na to što smo 2025. godine domaćini Svjetskog prvenstva.

Vide se mali pomaci, ali bitno je da se kreće

U odbojci je zanimljiva priča. Savez je sjajno vođen organizacijski i financijski, ali za razliku od nekih prijašnjih godina, reprezentacije, muška i ženska, nisu u samom vrhu. U posljednje vrijeme ipak napreduju pa su tako odbojkašice izborile nastup u Ligi nacija, najelitnijem svjetskom natjecanju, odbojkaši igraju u Zlatnoj ligi, a obje selekcije redovito nastupaju na europskim prvenstvima. Ali, nema kvalitete koja bi donijela nekakvu medalju. Posljednja je osvojena davne 1999. godine kada su odbojkašice bile srebrne na Europskom prvenstvu.

Bilo je i bljeskova u mlađim dobnim skupinama, pa će se tako u travnju napuniti već 20 godina od europskoga kadetskog zlata koje su osvojile Senna Ušić, Ivana Miloš, Dijana Reščić... Ulagao je HOS u posljednje vrijeme u inozemne izbornike. Hrvatsku reprezentaciju vodili su i još uvijek vode ugledni inozemni stručnjaci i treneri. Napretka je bilo, ali sve su to mali koraci.

Na klupskom planu situacija nije baš bajna. Klubovi životare iz godine u godinu. Bolji igrači i bolje igračice hvataju prvu priliku i odlaze u inozemstvo. Nekad smo imali jaku Mladost u muškoj i ženskoj odbojci, jaki Dubrovnik, ali sve je to bilo u vrijeme kada je bilo novca. Danas novca nema toliko pa u klubovima uglavnom igraju mladi igrači, studenti koji traže svoje mjesto pod suncem. Prošle i ove godine, nakon duljeg vremena, naši su klubovi ponovno igrali u Ligi prvaka i Ligi prvakinja, ali u epizodnim ulogama. Čim bi naišao suparnik srednje europske klase priča bi time završavala.

Čak je poraslo i zanimanje gledatelja, dvorane su uglavnom dobro popunjene, posebice u manjim sredinama kao što su Kaštela i Vukovar, a budi se odbojka i u Zagrebu gdje nekolicina entuzijasta pokušava sve to držati iznad površine, da ne potone. Da je lako, nije, ali se barem vidi trud.

Kriza je manja, u Italiji, Srbiji i Mađarskoj ulaže se više

Po broju osvojenih medalja vaterpolo nam je jedan od najuspješnijih sportova, ako ne i najuspješniji. Hrvatski su dupini od neovisnosti osvojili čak 29 odličja na velikim natjecanjima. No i u tom je sportu vidljiva kriza, u posljednje tri godine osvojili smo samo jedno odličje, ono nezaboravno europsko zlato na prvenstvu u Splitu lani. A u juniorskoj konkurenciji situacija je još gora.

Kriza se još bolje očitava kad se u obzir uzme i klupska konkurencija. Hrvatski su klubovi čak 14 puta osvajali naslov europskog prvaka (bolji su samo Talijani s 15), ali i tu je vidljiva suša. Posljednji naslov najboljega osvojio je Jug još 2016., a to je i jedini u posljednjih 16 godina. A 90-ih godina hrvatski su se klubovi u 10 sezona šest puta penjali na krov Europe ili, ako to razdoblje proširimo za još koju godinu (1990.-2001.), u 12 godina čak sedam puta.

Još su nekoliko puta bili u finalu, a na završnim turnirima gotovo redovito. A danas možemo biti sretni ako se Jug i Jadran uopće plasiraju na završni turnir koji sada okuplja osam, a ne kao prije četiri momčadi. Što se dogodilo? Zbog čega su nam se uspjesi u tom trofejnom sportu sveli na iznimku, a ne pravilo? Odgovor na to pitanje potražili smo od profesora vaterpola i bivšeg trofejnog trenera Nevena Kovačevića koji, uzgred priprema doktorsku disertaciju. O vaterpolu, o čemu bi drugome...

– Problem je kompleksan pa ću ja nastojati biti lapidaran. Prvo ću reći da u vaterpolu nismo u tako velikoj krizi u kakvoj smo u košarci, odbojci, pa i rukometu. Nogomet je pak priča za sebe. Sve nam manje djece dolazi u sport, ona su uglavnom na tabletima, a i kad dođu, učine to iz zdravstvenih razloga (većina ih je pretila). Još k tome moraju sama plaćati sportske aktivnosti. Treneri su slabo plaćeni i premalo se ulaže u njihovu edukaciju. U Italiji, Mađarskoj i Srbiji više se ulaže u vaterpolo. Klubovi nam životare, čak i ovi najjači, uzimaju mlade strance, naprave od njih igrače, ali ih poslije ne mogu zadržati – kaže Kova.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

BE
Berri
12:54 17.03.2023.

Konačno jedan pravi članak. Osim A reprezentacije u nogometu i djelomično Dinama, te reprezentacije u vaterpolu i Juga, svi ostali sportovi su na vrlo niskim razinama. Reprezentativne košarke nema, kao ni klubova (Cibona, Split, Zadar, Šibenik), u nogometu klupska razina je jako niska (Hajduk, Rijeka i Osijek). O muškom i ženskom reprezentativnom rukometu je sve rečeno, a Zagreb, Nexe, Podravka i Lokomotiva vrlo loši, odbojke nema. Kakav je prognoza? Naravno da će sve to tonuti.