Hrvatski reprezentativac Andrej Kramarić (33), dan nakon nastupa za vatrene u Varšavi, javio se za Večernji list iz Njemačke. Povod intervjua Andrejev je stoti nastup za Hrvatsku, što je povlastica u kojoj uživaju samo 12-orica nogometaša u povijesti reprezentacije stvorene prije 34 godine.
Po čemu se sjećate svoga prvoga nastupa, 8. rujna 2014. protiv Cipra, pitali smo Kramarića.
– Naravno da se sjećam tog nastupa u Puli. Na toj utakmici napravio sam jednu od svojih najboljih asistencija: kroz noge sam gurnuo loptu stoperu i dao Mandži loptu praktički na prazan gol. U tom trenutku, kao debitant, bio sam naravno sretan što asistiram Mandži. I ne znam kako sam se sad toga sjetio; dan prije te utakmice jako me boljelo grlo! Znate kako je to kad vas boli grlo, osjećate se polubolesno i nekako ste limitirani za igru. Međutim u tim trenucima idete preko vlastitih granica. Nisam ni pomislio da ne bih nastupio. Niti sam ikome išta o toj grlobolji rekao – prisjetio se Andrej.
Previše sam razmišljao...
A po čemu ćete pamtiti svoj stoti nastup u Varšavi? Igrali ste 70 minuta, bez gola, 2 udarca, 1 u okvir, 1 uspješan dribling, 1 ključno dodavanje, točnost u pasu 23/25.
– O svemu što ste nabrojili – uopće ne razmišljam niti me zanima. Mogu samo reći da mi je žao jedne situacije kada je Livaković ispucao dugu loptu, ja sam pratio ofsajd-liniju, i trebao sam ići na lijevu nogu, a ne na desnu, pa me njihov stoper dostigao. Mislio sam da imam više vremena, pa sam previše razmišljao kako ću si loptu prebaciti na desnu, ali je bilo prekasno. Ukupni dojam? Nismo briljirali, ali nakon 3:1, tekma realno mora završiti 5:1. Vratili smo ih u život, drugi gol dali su nam ni iz čega, poslije nam dođu do 3:3, pa moramo biti sretni što je tako završilo s obzirom na crveni karton. Međutim, mislim da su se tu dogodili propusti sudaca u toj akciji; najprije mogao je možda dosuditi prekršaj na Perišiću, bio je mali kontakt – koliko puta je to bilo dosuđeno! – potom je inercija Livakovićeva tijela bila normalna, a Lewandowski je to dobro odradio, bolje rečeno odglumio da je fauliran...
Pa to biste i vi napravili?
– Vjerojatno bih. Ali iz te Livakovićeve lopte, da nije bio dosuđen prekršaj, mogli smo imati veliku šansu za gol, jer se Budimir u duelu dobro izborio za loptu. Bila bi top gol-šansa! A, eto, tri situacije u toj akciji išle su u korist Poljske. Međutim, ne bih više previše o tome, 3:3 je dobar rezultat, imamo sve u svojim rukama i nakon Poljske sve je pozitivno i sve dobro.
Brine li vas što je Hrvatska od Poljske primila tri pogotka?
– Ne, neću reći da me brine. Mi smo stabilna momčad, imamo odlične igrače, a sve je to nogomet. Ponovit ću samo svoj zaključak: u Varšavi je za nas pozitivno završilo. Taj bod otvara nam vrata četvrtfinala, tako da je listopadski ciklus jako dobro odrađen.
Kako ste doživjeli nastupe Baturine i Petra Sučića, jesu li vas iznenadili?
– Dečki su igrali jako dobro, bili su raspoloženi na terenu, imaju po gol i asistenciju obojica, tako da opet možemo samo konstatirati kako hrvatska tvornica talenata i dalje radi. Sigurno će obojica imati lijepe karijere i na njima je da ovakve šanse iskoriste i budu pravi.
Postoji li kod njih respekt prema starijim igračima?
– Obojica su čvrsto na zemlji, pošteni, spremni i pred njima je sjajan put. Ali, sve sada ostaje na njima.
Igor Matanović u ovom je trenutku ispred Budimira?
– Budimir konstantno zabija u španjolskoj ligi, dok se Matanović tek mora izboriti za svoju poziciju u Eintrachtu, što mu neće biti lako. Ali, mlad je, vrijeme radi za njega, talentiran je, a ima važnu osobinu za centralnog napadača: dečko se bori, trudi se! Ispred Igora, kao i ostalih mladih igrača, otvoren je put. Sad je sve na njemu.
Nekidan ste na TV izjavili kako niste opterećeni sa Šukerovih 45 golova za Hrvatsku (vi ih imate 30), ali je li to iskreno od jednoga napadača? Nije li strijelcu uvijek cilj biti najefikasniji?
– Ne! Kod mene nije tako, iskren sam, evo najiskrenije: ne zanima me! Znate, svašta sam prolazio u karijeri, a otkad sam se stabilizirao u glavi i odmaknuo od medija i svih prijašnjih situacija, apsolutno me ne zanima ništa drugo nego mi je jedini cilj biti zdravih nogu i zdrave glave te igrati nogomet dok me tijelo sluša. Tu je naravno i dobrobit reprezentacije. Za mene je Šuker nedostižan, o njemu i rekordu uopće ne razmišljam. S obzirom na to koliko sam igrao minuta, odnosno koliko sam puta igrao 90 minuta (samo 19 puta, nap.a.), moje su brojke – sto nastupa, 30 golova, 10 asista – jako dobre.
Ljubav prema nogometu
Ostvarili ste 100 nastupa, postigli 30 golova, bili na pet velikih natjecanja. Što vas još vuče da igrate za reprezentaciju u 34. godini?
– Ljubav prema nogometu. Dokle god se čovjek dobro osjeća, željet će i dalje igrati i performirati na terenu. Dokle će to biti? Rekao sam: dok su zdrave noge i glava, s tim je sve drugo lakše.
Je li vaš cilj Svjetsko prvenstvo 2026.?
– SP je sigurno jedan od ciljeva, ali ni o tome u ovom trenutku ne razmišljam. Cilj mi je doslovno za tri dana biti spreman za utakmicu Bundeslige. Idem iz utakmice u utakmicu. Što si stariji, sve si zreliji, drukčije razmišljaš i ne postavljaš si nikakve ciljeve niti si stvaraš pritisak. A sve ono što sam napravio u Hoffenheimu i u reprezentaciji san je svakoga dječaka. Sve više od toga je bonus, uživanje u nogometu, a želja je samo ostati zdrav i motiviran. Kao što je – vjerujem – i kod Luke Modrića. Kad vidiš čovjeka od 39 godina, s toliko uspjeha, toliko trofeja, s koliko srca igra za Hrvatsku, to je fantastično! Jednoga dana kada budem pričao djeci i unucima kako sam igrao uz Luku Modrića, to neće biti ribičke priče. A što jest – jest; Luka je primjer svima nama, sve nas gura prema naprijed. Njegova snaga i sve što je donio hrvatskom nogometu, to je neopisivo!
Jeste li se ikada osjećali podcijenjenim u domaćoj javnosti, da ste kao igrač vječito u sjeni Modrića, Perišića, Rakitića, Kovačića...?
– Ma ne. Ja sam prije nekoliko godina očistio glavu od svakakvih gluposti. Već deset godina na najvišoj sam razini Bundeslige, svake godine praktički sam najviše zabijao, a možda nisam imao status u reprezentaciji kakav sam zasluživao, a došao sam u fazu da me to uopće ne opterećuje. Možda se zato i osjećam jako dobro na terenu. I svjestan sam da je Luka Modrić igrač s kojim se nitko ne može usporediti u hrvatskoj povijesti. Moja realnost je sto nastupa, 30 golova, 10 asista, a to o kome se više ili manje govori, stvarno me ne zanima. Smatram da je praćenje tih stvari po medijima gubljenje vremena i energije – zaključio je Andrej Kramarić.
>> Najbolji strijelci Hrvatske