Ante Kostelić: Nikad nisam bio tako sretan, ova medalja je strašna zadovoljština

Znate li tko je Gips? Ako ste sportski poklonik, to vam vjerojatno zvuči kao da smo vas pitali tko je Ćiro ili tko je Dražen. No, znate li što znači kratica G.I.P.S? G kao genijalan, I kao inovativan, P kao poduzetan i S kao skroman. Kad smo mu prije četiri godine predočili sličnu definiciju, Ante Kostelić (74) nas je ovako preusmjerio:

– Onaj tko pristaje zvati se genijalcem, pristaje na kult ličnosti koji pak govori o njegovoj malenkosti.

Nije nam dopustio ni da ga zovemo slavnim. Pa što li je drugo nego slavan uz 10 olimpijskih medalja?

– Dosadno je biti slavan. Mene to ne zanima. Zapravo, slava me zanima samo onaj čas u ciljnoj ravnini. Kao kad pjevač za svoj nastup dobije ovacije. Zastor se spusti i ideš kući. Zanima me pljesak na otvorenoj sceni, to da.

A pljesak je dobio u petak u Sočiju gdje je Ivicu doveo do njegova četvrtog olimpijskog srebra, odnosno do 10. medalje obitelji Kostelić.

I dok mu sportski novinari zbog tog impresivnog skora uglavnom pišu panegirike, jer svoju je obitelj učinio najtrofejnijom u povijesti ZOI, napadaju ga neki kolumnisti opće prakse, ljudi koji sport ne prate, ali rado osuđuju. Oni su kraticu G.I.P.S. čitali posve drukčije. Možda ovako: grintav, iracionalan, pametujući i sumanut.

– Nešto najstrašnije što je o meni napisano bilo je iz jednog kolumnističkog pera, a zvučalo je ovako: “Mislili smo da će to biti još jedna lijepa obiteljska priča, a sada vidimo da je to bila kugina kuća” – rekao je.

Trenažna tortura stil života

Kostelići su bili trn u oku onima koji im uspjeh ne mogu oprostiti. I onima koji ne mogu shvatiti da ti treninzi kojima su Ivica i Janica bili podvrgnuti nisu torture, da rekviziti koje su koristili nisu sprave za mučenje. Štoviše, bilo je to nešto što su oni voljeli raditi. Još kao djeca jer im je to postao stil života. Baš kao što nema dobrog pijanista bez sati i sati vježbanja, tako nema ni vrhunskih sportaša bez svojevrsne patnje. Zbog svega toga o Gipsovim smo treninzima razgovarali s osobom koja je o tome pozvana govoriti, s prof. dr. Draganom Milanovićem, nositeljem katedre za teoriju treninga na KIF-u.

– On je uvijek imao u glavi ono što skijaš prolazi na stazi i kako te uvjete preslikati na dvoranu i trenažere, a jako puno je koristio i trening u prirodi. Poznati su Antini dubinski skokovi, trčanje po oštrom kamenju, ali i trčanje od podnožja do vrha Sljemena. On je uvijek govorio da je to trening motorike, funkcionalne sposobnosti, ali i psihološka priprema jer ti u svakom trenutku možeš odustati, ali nećeš.

Osobnošću nadilazi zanatlije

Puno je zanatlija koji poštuju teoriju i metodiku treninga, no što je to što Gipsa izdiže iznad ostalih?

– On vam je u trenerskom svijetu kao vrhunski neurokirurg u liječničkom. On poštuje temeljne principe, ali svemu dodaje pečat svoje osobnosti. A to vam je kao kad čujete neku pjesmu koju odmah zaboravite, ali i “My Way” od Sinatre koju nikad ne zaboravite. Ta je pjesma sastavljena od istih nota kao i ona koju ste zaboravili, no ovdje je riječ o povezivanju u cjelinu koje daje dodatnu vrijednost.

Kada se Ivica ostavi skijanja, a sada je prilika da to učini dostojanstveno, na KIF-u se nadaju da će obojicu dobiti za vanjske suradnike.

– Voljeli bismo da Ivica kod nas upiše doktorski studij, ali i da Ante napiše stručnu knjigu o tome kako je postizao sve te rezultate s Janicom i Ivicom. Ovo srebro primjer je njegove sposobnosti da tempira formu. Unatoč Ivičinim zdravstvenim problemima, on ga je doveo do medalje. To vam je priča o zakasnjelim transformacijskim efektima. Postoji razdoblje pojačanog rada u kojem se učinci odmah ne iskazuju, nego se prolongiraju pa kada se opterećenje smanjuje, sportska forma raste – kazao je Milanović.

>> Jansrud uzeo zlato, Kostelić 24.: Serviser je malo zaspao