Kad igra za reprezentaciju Hrvatske, Ante Tomić (28) rijetko kada izgleda tako dobro kao u dresu Barcelone. Tako je bilo i na ovom Eurobasketu, ali i lani na Svjetskom prvenstvu pa čak i na onom EP-u od prije dvije godine kada je Hrvatska u Sloveniji bila četvrta, donosi novi broj tjednika Max! koji je od sutra na kioscima.
U majici s državnim grbom Tomić jednostavno ne uspijeva izgledati kao dvostruki član najbolje petorke Eurolige i kao trostruki osvajač naslova najboljeg euroligaškog igrača mjeseca. Netko bi laički mogao zaključiti da to proizlazi iz razlike prema igranju za bogati ugovor (a njegov novi klupski ugovor je poprilično unosan) i volontiranja za reprezentaciju, no to doista nije tako.
Profinjeni razigravač
Uostalom, ljudi iz stožera reprezentacije reći će nam da je Tomić možda i najveći profesionalac u nacionalnoj vrsti. Nikad ne kasni niti na jedan sastanak, niti na jedan objed, uvijek se brine o tijelu prije i poslije treninga i doista mu je stalo da sve štima. Od jednog bivšeg izbornika čuli smo i da je on jedan od najkorektnijih ljudi u sastavu, da će uvijek svoje mišljenje reći u lice, bilo suigračima, bilo treneru. Uostalom, da mu nije stalo ne bi se odazivao pozivima izbornika, a igrao je za trojicu. Za Joku Vrankovića na Svjetskom prvenstvu 2010. i Europskom prvenstvu 2011., za Jasmina Repešu na Eurobasketu 2013. i SP-u 2014. te za Velimira Perasovića na Eurobasketu koji se upravo privodi kraju.
S obzirom na to da mu klupska sezona najdulje traje (u Španjolskoj se igra do kraja lipnja), Tomić bi se lako mogao izgovarati na račun kroničnih problema s koljenima kojima bi dobro došlo jedno slobodno ljeto. Ili na račun hemoroida s kojima je imao ozbiljnih problema posljednjih godina, čak i kada je igrao za reprezentaciju. No, on to ne čini. Ante Tomić ne može doći do izražaja u reprezentaciji Hrvatske iz dva razloga. Jedan je taj da je on “dizelaš” i da mu je potrebno više od mjesec dana priprema, koliko obično bude u reprezentaciji, da bi se doveo u maksimalno produktivno stanje. Tako barem misle izbornici. Drugi je pak, a taj je još značajniji, da uz sebe nema braniče kakve ima u Barceloni.
Visoki Dubrovčanin majstor je kratkog pick and rolla, on se brzo i kratko odrola i, ako tada dobije loptu, pronalazi otvorene suigrače, dodaje na zicer ili sam završava bez nekog većeg kontakta. Čim ga se pak dovede u situaciju da se mora naguravati u reketu, bez obzira na visinu od 217 cm, on nema te potrebne snage u svom tanašnom tijelu i postaje kolateralna žrtva sustava igre i mogućnosti svojih braniča. On nije snagator poput Srbina Raduljice niti rovokopač poput Litavca Valančunasa, a nije niti letač poput Francuza Goberta, kojem je, uzgred, lani za poluvrijeme zabio 17 koševa. On je tjelesno krhki, ali profinjeni igrač, unutarnji razigravač kakav bi puno više došao do izražaja u košarci iz 80-ih pa i 90-ih nego u ovoj današnjoj određenoj ponajprije fizikalijama.
A kada fizikalci poput Jana Veselyja, kojem bi naš Ante s katedre mogao predavati centarsku tehniku, snagom svojih mišića pritisnu Tomića, onda se dogodi loša predstava našeg asa, recimo eliminacijska utakmica bez ijednog postignutog koša. A da su tu negdje u blizini bili razigravači poput Huertasa ili španer poput Navarra, pa da ga slude s pick and rollom, Vesely ne bi izgledao tako defenzivno dominantno. Nažalost, Ukić i Stipčević su drukčiji tip razigravača od onakvih kakve treba Ante Tomić. Najbliži tome od naših braniča je Amerikanac Dontaye Draper, s kojim je Ante odigrao onu pobjedonosnu akciju protiv Gruzije na EP-u u Sloveniji, no Draper je na ove pripreme došao prekasno, gotovo s plaže, pa nije dosegnuo formu koja bi potaknula izbornika Perasovića da mu da više prostora. A s Draperom na klupi i Tomić je bio puno manje učinkovit. Uostalom, i na ovom je Eurobasketu poprilično vidljivo da su najdalje dogurale reprezentacije s vrsnim organizatorima igre kao što su Tony Parker (Francuska), Sergio Rodríguez (Španjolska), Miloš Teodosić (Srbija) i Mantas Kalnietis (Litva). Suigrači tih velemajstora uživaju u ljepoti igre, a njihovi centri u mnogim dodavanjima za polaganje ili zakucavanje.
Ne smijemo ga se odreći
S obzirom na to da je teško vjerovati da ćemo tako skoro dobiti potentnog mladog razigravača (čekamo ga već godinama), trebalo bi pokušati pridobiti nekog mladog i okretnog Amerikanca i vezati ga ugovorom na barem četiri-pet godina igranja. I pri tome voditi računa da nije neki sebičnjak, već organizator igre koji jako dobro igra dva na dva, što poprilično određuje napadačke opcije moderne košarke. Dakako, u međuvremenu treba vidjeti koliko se u tom smjeru može razviti Lovre Bašić, što će biti s Igorom Marinellijem i Dominikom Mavrom, mogu li još golobradi klinci poput Kotrulje, Kalajžića, Jordana ili Parlova postati vrhunski razigravač.
Bilo kako bilo s razigravačima i koliko god navijači na njega bili kivni, Hrvatska se ne može zahvaliti Anti Tomiću sve dok u vrhunske centre ne stasaju vrlo obećavajući Ante Žižić i Ivica Zubac. Štoviše, bilo bi idealno kada bi dečki uz Tomića učili zanat jer bi od gospara Ante zacijelo imali što naučiti. Možda ne o fajterskom centarskom gardu, jer on nije mjerna jedinica ratničke borbenosti, ali svakako o finoj centarskoj tehnici i razmišljanju u igri.
>> Sportski tjednik Max! pratite i na Facebook profilu
prvi dobar clanak nakon poraza od ceske. Sto je najvaznije potkrijepljen je argumentima i primjerima