Bačena rukavica: Mladost je najtrofejniji sportski klub u Hrvatskoj!

I inače prebogata trofejna riznica vaterpolskog kluba Mladost postala je osvajanjem naslova hrvatskog prvaka (nakon 13 godina) još bogatija. U njoj se zapravo nalazi točno 50 službenih seniorskih trofeja, uz mnoštvo onih neslužbenih (razni turniri) i onih osvojenih u mlađim kategorijama, sveukupno ne manje od 300. Riznica se zapravo značajno obogatila u tri i pol godine mandata trenera Zorana Bajića, točno za pet trofeja: dva Kupa, dvije Regionalne lige i nacionalno prvenstvo. Bajić je tako osvojio 10 posto trofeja žabaca i to nakon sedam gladnih godina (sad valjda dolazi sedam sitih).

Uz malo sreće, Mladost je ove godine mogla osvojiti i sva četiri trofeja: u polufinalu Regionalne lige eliminirana je od Radničkog nakon peteraca, a to isto dogodilo joj se i u četvrtfinalu Eurokupa lige protiv Vouliagmenija. Mladostaši su imali peh da im je u tim presudnim trenucima usfalio Konstantin Harkov (pao i slomio ruku).

- I sam se jedem zbog toga, bili smo vrlo blizu. Ali, eto, igrač koji je našu reprezentaciju odveo na OI, Josip Vrlić, u ovim je petercima bio tragičar. Tako je to u sportu. No, nećemo se žaliti na pehove jer na kraju smo obilato nagrađeni, vratili smo trofej hrvatskoga prvaka na Savu - kaže Bajić.

Mladostašima je to 11. naslov hrvatskog prvaka, a još šest puta bili su prvaci Jugoslavije. A imaju i sedam Kupa prvaka, dva Kupa kupova, Kup Lena, tri Europska superkupa, dva Mediteranska kupa, dvije Regionalne lige, 16 puta bili su osvajači Kupa (šest puta - zajedno sa zimskim prvenstvima - Jugoslavije, još 10 puta Hrvatske). Zapravo u Mladostinoj trofejnoj riznici nema čega nema.

Pa, kad se uzmu u obzir svi ti trofeji ne može se ne zaključiti da je Mladost najtrofejniji sportski klub u Hrvatskoj. Ima naših klubova, u raznim sportovima, koji imaju i više trofeja, ali naslovi mladostaša su vrjedniji. Jer, svaka čast svim trofejima, ali kruna europskog prvaka mora nam biti najvažniji kriterij. I zato Jug sa 65 trofeja (četiri Kupa prvaka, Kup Lena, dva Superkupa, 38 državnih prvenstava...) gleda u leđa mladostašima. Neće se, nadamo se, Dubrovčani ljutiti zbog takvih naših prosudbi, jer ako bismo uistinu broj trofeja uzeli kao jedino mjerilo, onda Jug opet ne bi bio najtrofejniji jer odbojkaši Mladosti stoje bolje - imaju 69 trofeja (36 državnih prvenstava, 29 Kupova, četiri regionalna naslova). Isto kao i rukometaši Zagreba (38 nacionalnih prvenstava, 27 Kupova, dva Kupa prvaka, Europski superkup, Regionalna liga).

Sad kad smo to raščistili, krenimo u svojevrsni vremeplov "Reala sa Save" (to su ime mladostaši dobili baš zbog svojih trofeja jer su do 2015., kada im je taj primat preoteo talijanski Pro Recco, bili najtrofejniji vaterpolski klub na svijetu), u podrobnije razgledavanje svih mladostaških pehara i drugih priznanja... Domaćin u tome bio nam je direktor kluba Milorad Damjanić, i sam član one trofejne generacije koja se u kratkom vremenu, od 1988. do 1993., okitila s dva Kupa prvaka, Superkupom, dva Mediteranska kupa, s četiri državna prvenstva i tri državna kupa.

- Na žalost, imamo premalo prostora da bismo u Trofejnoj dvorani izložili sve pehare, neki su i u drugim klupskim prostorijama, a nekih pehara i nema. Za neke trofeje znamo da su kod igrača, pozivamo ih da ih vrate. Nakon toga ćemo pokušati ponovno klasificirati pehare, iako to nije lako jer se razlikuju i po veličini, neki su veći iako manje važni i obrnuto, neki su manji, ali i iznimno važni - kaže Damjanić.

Nakon dulje potrage pronašli smo najstariji izložak u tom žabačkom trofejnom moru (ili bari, kako hoćete), to je pobjednički pehar što su ga mladostaši osvojili na turniru u Celju 1959. godine - Velika nagrada Celja.

Dogodilo se to 13 godina nakon što je Mladost utemeljena (1946.), tada kao vaterpolska sekcija Plivačkog kluba istog naziva (a nakon što su komunističke vlasti zabranile HAŠK). Bilo je u 75-godišnjoj povijesti kluba i neizostavnih padova, izazvanih vrlo često objektivnim nemogućnostima, ali dugotrajnije suše trofeja za žapce nije bilo. Mladost, primjerice, nikad nije bila plasirana ispod petog mjesta u prvenstvima bivše Jugoslavije i jedina je, uza splitski Jadran, sve vrijeme bila u Prvoj ligi.

Nakon relativno neuspješnog početnog razdoblja (tada su dominirali splitski klubovi Jadran i Mornar te dubrovački Jug), mladostaši su preporod doživjeli dovršenjem zimskog plivališta u Daničićevoj ulici 1959., kada su napokon dobili krov nad glavom. Najprije su (1960. i 1961.) osvojili zimsko prvenstvo Jugoslavije (tada se nije igrao Kup), a potom su 1962. postali i prvaci Jugoslavije. Na prvom neslužbenom prvenstvu Europe u Strasbourgu sljedeće godine Mladost je osvojila drugo mjesto.

Godine 1963. na jugoslavensku i europsku vaterpolsku scenu stupio je, pojačan brojnim hrvatskim igračima, novi klub - beogradski Partizan. Sljedećih desetljeća Mladost i Partizan bit će ne samo glavni rivali u jugoslavenskim okvirima nego i u europskim. Do 1966. uspješniji su bili Beograđani, ali godinu dana poslije otpočela je jedna od najuspješnijih dionica zagrebačkog kluba. Za vrlo kratko vrijeme Mladost je tri puta bila prvak Jugoslavije i četiri puta najbolja u Europi (triput zaredom). Za vaterpoliste koji su to postigli slobodno se može reći da su postali legende Mladosti.

I ne samo Mladosti, već i zagrebačkog, hrvatskog i europskog vaterpola. To su bili: Stipanić, Trumbić, Bonačić, Šimenc, Jeger, Žužej, Poljak, Jonke, Pozojević, Račić, Hebel, Lopatny, A, Matošić, Kruz i Mikac. Trener Aleksandar Seifert postao je jedan od najuspješnijih vaterpolskih učitelja na svijetu...