Europska rukometna federacija (EHF) počela je s odbrojavanjem do Eura u Danskoj u siječnju sljedeće godine. Pokrenuli su rubriku u kojoj se prisjećaju velikih zvijezda prošlih prvenstava, a ovaj tjedan napravili su intervju s najboljim igračem svih vremena Ivanom Balićem.
Naslov intervjua je "Ivano Balić, MVP svih MVP-a", a u njemu se hrvatski rukometaš prisjetio nagrada osvojenih na prvenstvima, ali i progovorio o odlasku u Wetzlar.
Što je sve Ivano rekao, pročitajte u razgovoru koji vam prenosimo.
EHF: Godine 2004. u Sloveniji na Europskom prvenstvu prvi ste put proglašeni MVP-ijem turnira. Kakva su vam sjećanja na taj turnir?
Trenutačno se teško mogu zamisliti kao trener – ali nikad ne znate
– Odigrali smo stvarno dobar turnir i igrali u polufinalu protiv Slovenije. Nakon samo deset minuta ostali smo bez Petra Metličića što je bio pravi šok za nas. Prema mojem mišljenju ta je ozljeda razlog zašto nismo ušli u finale. Na kraju sam ja dobio MVP nagradu. Bio je to poseban osjećaj jer je to bila prva takva nagrada za mene. Svaki igrač sanja o takvoj velikoj nagradi kada počinje igrati. To mi je bila mala satisfakcija, ali za mene je uvijek uspjeh momčad iznad svega.
EHF: Nakon toga ste još četiri puta proglašavani MVP-ijem. Što te nagrade znače za vas?
– Naravno da puno znače jer dokazuju da svoj posao radite dobro. Ali kao što sam rekao, te nagrade ne bih mogao ostvariti bez suigrača – dakle uspjeh suigrača najvažniji je za mene.
Skandiranje Danaca ublažilo je poraz u finalu
EHF: Jedan od nevjerojatnih trenutaka dogodio se u Lillehammeru 2008. nakon finala Europskog prvenstva kada su vam danski navijači skandirali nakon što ste dobili nagradu za najboljeg srednjeg vanjskog. Kako ste se osjećali?
– Bio je to veličanstven trenutak koji me učinio ponosnim. Taj trenutak ublažio je bol nakon poraza u finalu, ali samo malo.
EHF: Olimpijski ste i svjetski prvak, ali nikad niste osvojili naslov europskog prvaka iako ste pet puta igrali u polufinalu. Što je otišlo u pogrešnom pravcu na tim turnirima?
– U završnim utakmicama trebate dati najbolje od sebe. Mi nismo bili dovoljno dobri ili nismo imali sreće. Sve mora funkcionirati sto posto ako želite u finale ili osvojiti naslov.
EHF: Na visokom ste međunarodnom nivou više od desetljeća. Što se promijenilo u rukometu od tada?
– Rukomet je postao brži i fizički naporniji. Igrači su puno snažniji nego kada sam počeo igrati rukomet.
EHF: Koji vam je najdraži turnir s reprezentacijom?
– Svjetsko prvenstvo u Portugalu. To je bilo prvi put da je moja generacija osvojila zlatnu medalju za Hrvatsku. Osvajanje Olimpijskih igara 2004. također je bilo fantastično.
EHF: A na klupskoj razini?
– Stvarno cijenim vrijeme u San Antoniju, jednom od najboljih klubova na svijetu tog vremena. Potpisali su me da naprave novu momčad za budućnost sa mnom kao ključnom figurom. Bilo je to prekrasno iskustvo i volim se prisjetiti tih godina, sa sportskog, ali i ljudskog aspekta.
EHF: Hrvatska, Španjolska, povratak u Hrvatsku, pa povratak u Španjolsku – sada Njemačka. Koji su bili razlozi da potpišete za Wetzlar?
– Kada se zatvorio Atletico, nisam imao ugovor i nisam znao što učiniti. Čuo sam dobre stvari o Wetzlaru i odlučio se za transfer u Njemačku. Bundesliga je najbolja liga na svijetu. Rukomet je ovdje brz i atraktivan, a ja osjećam da se mogu dokazati u drugoj zemlji.
Ne mogu se zamisliti kao trener
EHF: Nakon Olimpijskih igara u Londonu niste zaigrali za reprezentaciju. Kako se nosite s tim?
– Mislio sam da bi se takva situacija mogla dogoditi.
EHF: Velik broj igrača nakon karijere odlazi u trenere. Je li to opcija i za vas?
– Trenutačno se teško mogu zamisliti kao trener, ali nikad ne znate – zaključio je Ivano.