U razgovoru za Max Samir Barač prisjetio se svoja četiri nastupa na Olimpijskim igrama.
U Atlantu 1996. nije putovao, on i Herceg ostali su izvan sastava, ali je kao mlad igrač pozorno pratio kako naši u četvrtfinalu pobjeđuju Srbiju, a potom i Rudićevu Italiju u polufinalu. No, nakon pamtljiva nastupa Šimencova i Bukićeva naraštaja i osvojenog srebra na američkom jugu, netko kao da je prokleo hrvatske dupine. U Sydneyju (2000.), Ateni (2004.) i Pekingu (2010.) Hrvatske nije bilo u borbama za medalju. U dalekoj Australiji, Hrvatska je 2000. s Nevenom Kovačevićem na klupi bila jedan od favorita turnira na OI.
- Najviše žalim zbog tih sydneyskih Igara. Tamo smo došli kao pobjednici Svjetske lige, a dogodila nam se velika nesreća. To ljeto nismo izgubili niti jednu utakmicu, no nas šestoricu pokosila je gripa i to nas je psihički uzdrmalo - prisjeća se Barač.
Uoči Atene 2004., pod vodstvom izbornika Zorana Roje, strašno se puno treniralo. Bile su to pripreme u stilu "tko preživi, pričat će".
- Te pripreme bile su strašne, trenirali smo velikim intenzitetom. Nažalost, onda nam je sreća potpuno okrenula leđa. Hiniću je dan prije turnira pukao bubnjić, ja sam doživio napuknuće rebra, a iz stroja je ispao i drugi centar Premuž.
Što se pak dogodilo u Pekingu, kada je kormilo bilo u Rudićevim rukama?
- U Peking smo došli kao svjetski prvaci, s velikim ambicijama. Bili smo vrlo motivirani, rekao bih našpanani. Imali smo sjajan ugođaj, no dogodio nam se loš dan. U pet utakmica o kojima je ovisilo naše prvo i drugo mjesto u skupini sve se odvilo tako da smo u četvrtfinalu naletjeli na raspoložene Crnogorce - prepričava Barač.
Što su to naši promijenili u odnosu na prethodno veliko natjecanje u Nizozemskoj, kada ste na EP-u bili tek deveti?
- Ubrzali smo igru i izgradili obranu kakvu nikad nismo igrali na Igrama.
U Hrvatskoj misiji ističu da su vaterpolisti najdiscipliniranija ekipa.
- Gledamo da se što manje trošimo, da koncentracija ne odlazi na drugu stranu. No, nije niti dobro biti previše opterećen, to može donijeti veliku nervozu, pa smo se trudili interno biti opušteni. Čak smo se dogovorili da drugog dana, nakon utakmice, uopće ne pričamo o vaterpolu.
Riječ dvije o izborniku?
- Zvuči grubo kada kažu za Ratka da je trener totalitarist. Ja bih rekao da je on demokrat sa snažnim ja. Drži uzde čvrsto u rukama, autoritativan je, no njemu autoritet nije teško nametnuti kada iza njega stoje veliko znanje i rezultati. Od njega se može učiti svaki dan. Teško je biti njegov igrač u reprezentaciji jer on traži veliku posvećenost, motiviranost i odricanja, ali je s njim zajamčena borba za medalju - zaključio je u razgovoru za Max Samir Barač.
Dr. prof. akademik RATKO RUDIĆ...najbolji trener svijeta i HRV svih vremena!!! - Ovo je kruna moje karijere, zadovoljan sam jer sam od dolaska u Hrvatsku osvojio i Svjetsko prvenstvo i Europsko prvenstvo te sada i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama *sa 3 reprezetacije*). Osobna mi je satisfakcija da smo počeli raditi s problemima i poteškoćama, ali smo ulaganjima u trening došli do zlatne medalje. Dakako, manje je bilo ovih drugih ulaganja. Mi niti u jednoj utakmici nismo imali problema, dominirali smo u svakoj, došli smo lagano do zlata - kazao je Rudić za HRT neposredno nakon utakmice.