Dinamov predsjednik Mirko Barišić po nekoliko stvari bit će zapamćen u povijesti tog kluba. Jedini je čovjek koji je u dva navrata bio Dinamov predsjednik. Prvi put potkraj osamdesetih kada se vratio iz Njemačke, a drugi put početkom 2000. godine. U vrijeme najvećega Dinamova uspjeha, osvajanja Kupa velesajamskih gradova, Barišić je kao direktor Croatije, tvornice baterija i elektromotora, koja je bila veliki sponzor Dinama, bio član uprave kluba. Punih 15 godina bio je predsjednik uprave Siemensa u Hrvatskoj, pri čemu se iskazao ne samo kao predsjednik najtrofejnijega hrvatskog kluba nego i kao veliki dobrotvor i čovjek koji je sudjelovao u mnogo humanitarnih akcija.
Na izmaku godine u kojoj je Dinamo, nakon 12 godina, igrao u Ligi prvaka, tijekom predstavljanja novog trenera Čačića, Barišić je spomenuo da je 2011. godina, u kojoj je klub iz Maksimira, kao sljednik tradicije Građanskog, slavio sto godina postojanja, bila jedna od najuspješnijih u Dinamovoj povijesti.
Iako je neslavno završio nastup u Ligi prvaka, po čemu proteklu godinu smatrate najuspješnijom?
– Kod nas je sve prekriveno crnilom i od njega se u medijima ništa ne može vidjeti. Istina treba izaći na vidjelo, a istina je da je Dinamo ove godine bio u svojih sto godina najuspješniji u svim segmentima. Uspjeli smo ući u Ligu prvaka i to je veliki uspjeh bez obzira na to što je posljednja utakmica malo zatamnila to postignuće. Međutim, povukli smo zbog toga neke poteze. Smatram da je plasman u Ligu prvaka u sportskom smislu vrhunac koji nam se ne može osporiti. Nismo samo bili uspješni u sportskom dijelu, nego i u organizacijskom i infrastrukturnom. Vlastitim snagama uspjeli smo postići ono što rijetko tko drugi može učiniti. Financijska stabilnost Dinama je vrlina kojom se ne može pohvaliti nijedan drugi klub u Hrvatskoj. Obnovili smo i uljepšali stadion i zato smo dobili pohvale uvaženih gostiju iz Reala i Lyona. Sve smo postigli vlastitim naporom, bez ičije pomoći.
Sve je to istina, ali javnost na to ne gleda kao što gledate vi koji vodite Dinamo. Zbog čega je to tako?
– Reći ću vam svoje mišljenje, a mislim da sam u pravu. Javnost ne misli tako kao što vi kažete. Nemojte se ljutiti, ali mediji govore uime te javnosti i oni na neki način provode medijsku diktaturu. Mediji sude, a ne obavještavaju javnost. Dakle, Dinamo slovom i brojkom zapošljava i daje kruh dvjema stotinama djelatnika i igrača. Svi oni redovito primaju plaću. Mi financirano i nogometnu školu koja okuplja oko dvije tisuće djece raznih uzrasta. Uza sve to i uspjehe koje je Dinamo postigao, zaslužio je da ga se ne stavlja na stup srama. Naše društvo došlo je u takvu situaciju da se najvećem uspjehu nitko ne veseli i ne želi ga objektivno sagledati. Dinamo se u javnosti boji crnilom. Podaci kažu da za Dinamo navija ili ga simpatizira čak milijun i šesto tisuća ljudi, ali kada gledate kroz medije ispada da su brojniji oni koji ga ne vole. Dinamo je postao meta medijskog nasilja, a nasilje nad njim permanentno provode one grupe koje nisu pravi Dinamovi navijači. Oni nasiljem i neredima žele krojiti Dinamovu sudbinu, a prevara je u tome što praktički kroz medije iznose stvari koje ne stoje. Nije Dinamo klub koji je uspjehe postigao na prevari.
Pročula se vijest da Dinamo kasni s isplatom ugovornih rata igračima?
– Ne kasni. Bili su praznici, a poslije praznika sastat će se Izvršni odbor i odrediti kolike će biti kazne zbog propusta igrača i stožera u posljednjoj utakmici. Znači, čeka se odluka klupskog tijela da se vidi koliko igrači duguju klubu, pa nakon toga slijedi isplata.
Kako je došlo do suradnje između vas i Zdravka Mamića, koji je sada prvi operativac u klubu?
– Drugi put za predsjednika Dinama došao sam 9. travnja 2000. godine. Jednoglasno sam izabran tajnim glasovanjem. U pripremi sjednice Izvršnog odbora želio sam da u njemu kao član bude i Zdravko Mamić. Međutim, on me zamolio da ga ne predlažem kako ne bih imao problema, jer su neki bili protiv njega. Do početka 2002. godine bio sam u klubu sam. Inzistirao sam da Zdravko Mamić dođe u klub, jer sam vidio da ja, kao predsjednik uprave Siemensa, ne mogu biti u Dinamu od jutra do sutra. Poslovi u Dinamu zahtijevali su čovjeka koji će u klubu biti 24 sata na dan. Ako je itko “krivac” što je Zdravko Mamić u Dinamu, onda sam to ja. Zbog toga on ima moju neograničenu potporu i vjerujem mu. Zdravko je za Dinamo dao puno više nego što sam od njega očekivao. Ta njegova ljubav i odnos prema klubu je nešto što se rijetko može naći.
Jeste li Mamića poznavali prije nego što ste došli u Dinamo?
– Ne, nisam ga poznavao.
Kako ste se odlučili da vam on bude prvi suradnik, čovjek od najvećeg povjerenja?
– Vidio sam iz razgovora s njim, iz njegovih ideja i nesebičnog pomaganja da je upravo on taj čovjek koji mi treba za Dinamo. Imali smo teških situacija, ali on je uvijek bio na dispoziciji bez obzira na to što nije bio u Dinamu i za to nije bio plaćen. Kada sam vidio kako se nesebično daje za Dinamo, rekao sam mu: “Zdravko, moramo nešto napraviti, jer ja zbog obveza u Siemensu ne mogu Dinamu biti na raspolaganju 24 sata”. Na moje inzistiranje Zdravko je došao u Dinamo iako su mnogi bili protiv.
>> Cijeli tekst pročitajte u 49. broju Maxa! <<
Zašto je od svih osoba odabrao baš Zdravka Mamića koji je već jednom dobio doživotnu zabranu rada u nogometnom sportu od Zagrebačkog nogometnog saveza? Zar nije bilo onih koji se nisu tako javno iskazivali bezobzirnim nasiljem zbog čega je Zdravko Mamić i dobio zabranu?