Bez najboljih igrača i pomoćnika nema ni uspjeha

Hrvatska u Beogradu nikako da se pomakne sa sedmog mjesta. Kao i na EP-u 2006. održanom u istom gradu, hrvatski su vaterpolisti i na ovogodišnjoj kontinentalnoj smotri u srpskoj metropoli zauzeli sedmo mjesto. Opet smo ih, dakle, gledali u matineji završnog dana prvenstva, opet su na repu favorita. Govorilo se uoči Beograda da će sedam reprezentacija ući u borbu za medalje, a sada znamo i njihov redoslijed, koji je, na žalost, najnepovoljniji za nas. Nakon poraza od Srba, Mađara i Talijana (i pobjeda nad Maltežanima, Francuzima i Nizozemcima) izabranici Ivice Tucka u susretu za sedmo mjesto nadjačali su Rusiju sa 13:5 (strijelci za našu vrstu: Bukić 3, Šetka 3, Bušlje 2, Burić, Lončar, Vukičević, Sukno i Pavlović). 

Da je sedmo mjesto u Beogradu veliki podbačaj, o tome nema dvojbe. U tome se svi slažu: igrači, izbornik, vaterpolski stručnjaci, novinari i publika. No odgovor na pitanje zašto je do njega došlo mnogo je slojevitiji, ovisno iz kojega se kuta gleda. Mi bismo razloge za debakl podijelili u dvije skupine: objektivne, one na koje izbornik Ivica Tucak nije mogao utjecati i subjektivne, za koje Tucak snosi odgovornost. Od onih objektivnih najznačajniji nam se čine dva: ozljede igrača i neprijateljsko okruženje u Beogradu. Kad vam se uoči prvenstva ozlijede Obradović, Muslim, Krapić i Paškvalin, onda je objektivno teško popuniti tako nastalu prazninu u našoj ne odveć širokoj igračkoj bazi.

Ono što Tucku stavljamo na dušu činjenica je da u Beograd nije poveo ni najbolje igrače, ni najbolje pomoćnike. Od igrača “zaboravio” je na Markovića i Buljubašića, a od pomoćnika nije bilo Asića. No, sad se vidi, primjeri Mađarske i Crne Gore to pokazuju, da bi on trebao ojačati stožer i jednim iskusnim stručnjakom kao savjetnikom (Bonačić, Kovačević...) koji bi pomogli kada ‘zagusti’. I još jedan detalj: u onoj priči s Hinićem morao je pokazati malo više diplomacije. Pa, naravno da ga ne zove zbog priprema nego zbog osvajanja medalje u Riju. Trebao mu je to i reći. Nadajmo se da će na putu do Rija biti manje propusta i improvizacija.

>> Iako mi je 67, naravno da ću se vratiti u hrvatski vaterpolo