Upitamo li vas koji je najtužniji dan u povijesti hrvatskog sporta, mnogi neće nimalo dvojiti. Doduše, neki od čitatelja, naročito oni mlađi, neće znati koji je datum u pitanju, ali znat će na koga smo i koji događaj mislili.
A on se zbio 7. lipnja 1993. u 17.20 sati kada je na njemačkoj autocesti, kod bavarskog grada Ingolstadta, prestalo kucati srce tada daleko najpopularnijeg hrvatskog sportaša (i europskog košarkaša) Dražena Petrovića. Većina njegovih suvremenika znat će vam reći gdje su bili i što su radili kada su čuli vijest o tragediji. Za one koji se pitaju što je Dražen, i to kao suvozač, uopće radio na njemačkoj autocesti dok su se njegovi reprezentativni kolege vraćali u Hrvatsku zrakoplovom, reći ćemo – zla kob. Zapravo, tragična sudbina uvjetovana odlukom da se po povratku s kvalifikacijskog turnira za Europsko prvenstvo održanog u poljskom Wroclawu izdvoji iz reprezentacije, što mu dotad nije bilo svojstveno.
Neki će reći da je svemu kumovala viša sila, s čime se ipak ne bismo u potpunosti složili. Jer to što se preko dva traka prepriječio tegljač možda jest djelo više sile – proljetnog nevremena i posljedično skliske ceste – no to što se u njega zabio baš crveni Golf i ni jedan drugi automobil ipak je rezultat nespremnosti vozačice da reagira. A mađarska manekenka Klara Szalantzy, s obzirom na uvjete na cesti, vozila je prebrzo pa nije uspjela zaobići prepriječeni kamion kao što su neki drugi vozači uspjeli prošavši trećim trakom. Nije jer se precijenila. A sve to nju je stajalo tjedan dana boravka na intenzivnoj njezi, nakon čega se vratila poslu fotomodela, što je neusporedivo s tugom koju je svojom nesmotrenošću prouzročila ne samo u obitelji Petrović nego i cijelom košarkaškom svijetu.
Doduše, vjerojatno je kažnjena doživotnim grizodušjem koje se iščitavalo i, kad je shvatila da u domu Petrovića nije najpoželjniji gost, njezinim diskretnim posjećivanjem Draženova groba na Mirogoju. Nažalost, njezina grižnja savjesti, koliko god bila snažna, ne može vratiti Dražena, kao ni zdravlje njezinoj tadašnjoj prijateljici Hilal Edebal. Naime, osim Dražena na mjestu suvozača, koji je od siline udara izletio kroz prozor, udario u rezervoar kamiona i na mjestu preminuo, Klarinu nesmotrenost životom je umalo platila i putnica sa stražnjeg sjedala, spomenuta turska košarkašica koja, poput Dražena, također nije bila vezana. A ona je pretrpjela teške tjelesne ozljede, bila je osam tjedana u komi, što je sve rezultiralo gubitkom pamćenja i općom psihičkom nestabilnošću koja će rezultirati i pokušajem suicida.
>> Pogledajte galeriju s Draženom
– Ona nije htjela nikoga ubiti, ali vozila je prebrzo i uništila moj život – kazala je Hilal opisujući svoj pokušaj da si oduzme život kao nesvjestan čin:
– Liječnici su mi rekli da će mi se mozak nakon šest do osam godina oporaviti do razine kakav je bio. Nažalost, to se nije dogodilo pa su me roditelji morali voditi kamo god bih pošla jer se ne bih znala vratiti kući. Nisam se htjela ubiti, ali imala sam osjećaj kao da sanjam i samo sam se željela probuditi te sam mislila da ću to učiniti ako skočim.
A skočiti je htjela sa 17. kata zgrade u Münchenu u kojoj se nalazio obiteljski stan Edebalovih u čemu je spriječena zahvaljujući od liječnika naređenom stalnom nadzoru. Skočiti je po saznanju tragične vijesti, s 14. kata, sva dezorijentirana, u šoku i očaju, poželjela i mama Petrović, no nju je, srećom, zaustavio suprug Jole. A šok je bio takav da nitko nije htio povjerovati u istinitost te informacije. Tko god je to čuo, ponadao se da je u pitanju dezinformacija, da je netko nešto krivo povezao.
Nažalost, bila je to brutalna istina koju su svi morali prihvatiti, pa tako i mi novinari koji smo informaciju o tragediji, vijest vrlo visoke magnitude, trebali pripremiti za objavu. A od tadašnjih tiskovina prvi je tragičnu informaciju objavio Večernjakov popodnevnik, popularna Plava devetka koja se, za razliku od večernjih izdanja, završavala u jutarnjim satima.
– Bio sam osupnut, užasnut tim saznanjem. Iako sam imao cijeli dan da se pripremim, jer sam tužnu vijest saznao u jutarnjim satima, ja sam u večernjem dnevniku imao knedlu u grlu kod čitanja te vijesti – kazao nam je Slavko Cvitković, tadašnji HRT-ov košarkaški komentator, koji je svoje javljanje u središnjem dnevniku započeo s: “Nema nam više Dražena.”
Među onima koji su, nakon obitelji Petrović, među prvima čuli za tragediju bio je i Stojko Vranković, Draženov najbolji prijatelj među reprezentativcima, koji je tih dana odsjeo u tadašnjem hotelu Intercontinental (današnjem Westinu). Sav očajan i u šoku, porazbijao je u hotelskoj sobi dio namještaja pri čemu je ozlijedio i ruku. A baš je Stojko bio jedan od onih koji je pokušavao Dražena nagovoriti da ne izlazi u Frankfurtu, nego da nastavi s reprezentacijom letom za Zagreb. No Dražen je odlučio drugačije i tako izabrao svoju zlu sudbinu.
– Dražen mi je rekao da želi malo bolje upoznati djevojku s kojom je bio u vezi na daljinu pa da će iskoristiti priliku za to – kazao nam je nekoliko godina kasnije američki Hrvat Mario Miočić, Draženov veliki prijatelj.
– Ne vjerujem. Sigurno ste krivo čuli. Probudio sam se ovaj trenutak pa mi sve to izgleda kao neki ružan san. Zašto baš on? – reagirao je u nevjerici stolnoteniski as Zoran Primorac, baš kao i rukometni reprezentativac Patrik Ćavar:
– Najprije sam, na vaš prvi poziv, mislio da je to nečija neslana šala. Nadam se da je vijest netočna. Kako ga prežaliti? Dajte mi vremena da dođem k sebi.
– Je li nas to netko prokleo? – pitao se tadašnji predsjednik Cibone Jure Klarić.
S obzirom na to da je obitelji vijest javljena tek nešto prije ponoći, a proširila se u jutarnjim satima sutradan, u tadašnjim jutarnjim novinama te vijesti nije bilo pa se potvrda tražila u radijskim vijestima.
– Vijest nas je dočekala pri doručku i počeli smo mahnito prelistavati novine u kojima je nije bilo pa smo vjerovali da je riječ o dezinformaciji. Svi smo šokirani i ne znam kako ćemo danas trenirati – zborio je rukometni as Iztok Puc.
Toni Kukoč, drugi hrvatski košarkaški velikan, za vijest je saznao u Chicagu gdje je pripremao teren za svoj dolazak među Bullse.
– Najprije sam ovlaš vidio da Dražena spominju na CNN-u, no mislio sam da je to vijest vezana uz utakmicu reprezentacije ili tako nešto. No onda me je nazvao generalni menadžer Bullsa Jerry Krause i priopćio mi strašnu vijest. Dugo sam plakao, nisam mogao oka sklopiti nakon što mi je to priopćeno.
A ta informacija koja je uzdrmala svijet sporta tenisača Gorana Ivaniševića zatekla je na turniru u Londonu, u Queensu. On je taj dan izgubio i pojedinačni i meč u paru koji je igrao s Peteom Samprasom.
– Nisam mogao misliti na Dražena i igrati. Najvažnija stvar na svijetu za mene je sada osvojiti Wimbledon. Pokušat ću ga osvojiti i za sebe i za Dražena.
Svoj naum Goran je i ostvario, ali ne te godine, nego osam godina kasnije, dakle 2001. kada je najveći trijumf svoje karijere na splitskoj Rivi proslavio u Draženovu dresu. Istog dana Hrvatskom košarkaškom savezu i njegovu predsjedniku Borisu Laliću javio se Laurent Thieile, glavni direktor Mediteranskih igara, zamolivši Hrvatsku da unatoč svemu u Montpellier pošalje svoju najjaču reprezentaciju. Obećao je tada da će te Mediteranske igre biti posvećene Draženu.
A u Montpellier su naši košarkaši, zajedno s izbornikom Novoselom, otputovali istu večer nakon popodnevnog posljednjeg ispraćaja na Mirogoju. Dražen je tog tužnog petka pokopan uz najviše počasti, a držeći počasnu stražu uz njegov lijes, na posljednji počinak ispratili su ga njegovi košarkaški suborci i njima pridruženi teniski as Goran Ivanišević. Svima nazočnima dodatnu tugu potaknuli su jecaji divova kao što su Stojko Vranković i Franjo Arapović.
– Ma sjeti se Barcelone! Da smo tad smjeli krenuti, smlavili bismo četnike za sat vremena, tolika su nam krila bila. A vidiš, mi smo preživjeli rovove, a on nije običan put od Frankfurta do Münchena. Što ti je život, što ti je prokleta sudbina!? – kazao je jedan hrvatski vojnik svom suborcu.
Među onih nekoliko desetaka tisuća štovatelja bile su i delegacije New Jersey Netsa, Reala, NBA lige, Fibe ... a brzojavi sućuti stizali su odasvud, pa tako i iz susjedne Srbije. A njegovi Šibenčani svog su malog (zvali su ga “naš mali”) ispratili unatoč općoj opasnosti i grmljavini topova s nedalekog bojišta. Njegovi sugrađani izašli su iz svojih skloništa da bi na svakom vanjskom košu osvanule zapaljene svijeće i buketi cvijeća.
Dan prije sprovoda, u Ciboninoj dvorani održana je komemoracija za Dražena. Nikad ta dvorana ni prije ni poslije nije bila tako ispunjena a da nitko nije igrao. Svi su došli zbog Dražena, a njega nije bilo. Kad je Cibonin predsjednik Jure Klarić sve nazočne, a među njima je bilo bezbroj elitnih hrvatskih sportaša, pozvao na minutu šutnje, bila je to “najglasnija” šutnja koju možete zamisliti. Nakon toga, na poziv Mirka Novosela, uslijedio je maratonski, dvadesetminutni pljesak koji svi oni koji su bili tamo neće nikad zaboraviti.
Baš kao što hrvatska košarka neće zaboraviti ni prežaliti Dražena. Jer, košarkaš takve karizme nije se pojavio ni prije ni poslije njega. On je postao neka vrsta graničnika pa se govori o hrvatskoj košarci prije, za vrijeme i poslije Dražena. I mnogi su njegovi suvremenici uvjereni da je njegovim odlaskom sve stalo. Istina je da je reprezentacija osvojila još dvije medalje, dvije europske i jednu svjetsku broncu, no vjeruje se da bi i te osvojene, s Draženom u sastavu, bile sjajnije te da bi ih bilo još. Recimo, na Olimpijskim igrama u Atlanti, gdje je Hrvatska s Kukočem, Rađom, Vrankovićem, Komazecom, Perasovićem i ostalima, nakon šokantnog poraza u četvrtfinalu od Australije, bila sedma. I tu je krenula nizbrdica jer nacionalna vrsta više nije imala igrača liderskog kapaciteta kakav je imao Dražen.
Još u prosincu te tragične 1993. New Jersey Netsi umirovili su Draženov dres s brojem tri, a toj komemorativnoj svečanosti prisustvovali su i Draženovi roditelji Biserka i Jole te njegov brat Aleksandar. Odvijalo se to pred 16.000 gledatelja, uoči utakmice s Indianom, s puno američkih Hrvata na tribinama. Veliku počast, posmrtno, Draženu je iskazao i u očima mnogih najveći nogometaš svih vremena Diego Maradona koji je za gostovanja argentinske nogometne reprezentacije u Zagrebu posjetio Draženov grob. Uoči prijateljskog ogleda Hrvatske i Argentine, “mali zeleni” pojavio se na Mirogoju sa 62 ruže u spomen na utakmicu pobjednika Kupa pobjednika kupova 1989. godine kada je u dresu Reala Dražen talijanskoj Caserti zabio 62 koša. Maradona je tada Draženovoj majci poručio: “Nemojte biti tužni. On je bio čudesan i vječno će živjeti.”
I doista, Dražen i danas živi. Najintenzivnije je to kroz Muzejsko-memorijalni centar Dražen Petrović, ali i dvoranu koja nosi njegovo ime na zagrebačkom trgu s njegovim imenom i spomenikom. Živi i u Šibeniku kroz spomenik zamišljenog dječaka s loptom, kroz spomen-sobu u stanu u kojem su Petrovići živjeli, kroz ulični koš ispred te zgrade, s izloženim bijelim Golfom kojim ga je Bosna htjela vrbovati, kroz Školu košarke Dražen Petrović i tako redom.
Živi i u kolektivnom sjećanju ne samo hrvatske već i europske i američke košarkaške zajednice, u izjavama NBA velikana o tome da je bio igrač fascinantnog natjecateljskog duha i iznimne šuterske ubojitosti... Nema ga među nama, ali živi u intenzivnom sjećanju kao ni jedan hrvatski sportaš prije i poslije njega
Vozačica evidentno nije bila u prekršaju, vozila je brzinom koja je na autobahnu dozvoljena, čak i manjom kako ostali voze. Kamion je prešao u suprotni trak i tu je kraj priče. Da je vozila 180 možda bi ga izbjegla, da je vozila 100 možda bi se zaustavila, da je Dražen išao kao i svi avionom, ne bi se to dogodilo. Da Baba ima k..... ne bi joj trebao deda. O čemu pričamo?, a prometni stručnjaci neka ne lupetaju, jer život je nepredvidiv i postoje milijuni varijabli koji utječu na neki slijed događaja.