Bilić je opet imao "muda", te pogodio

Istina, još nije gotovo, još je uzvrat pred nama, ali ovih 3:0 veća je prednost nego onih 1:0 u Beču u 119. minuti i ozbiljna momčad – a Hrvatska to definitivno jest! - ne može i ne smije to propustiti. Neodlazak na EP bio bi bolan i poguban za naš nogomet, koji ionako grca u silnim problemima na domaćoj sceni. Srećom, reprezentacija je i dalje naš ponos i svjetlo u tunelu...

Iako je to svjetlo prije Istanbula zapravo žmirkalo i nudilo tek tračak nade. Stalno nam je, naime, u glavi bila ona Atena, nakon onakve utakmice više nismo vjerovali ni izborniku ni igračima. A i Istanbul je zapravo pokazao da smo bili u pravu kad smo ih kritizirali! Zašto? Jednostavno: vjerovali smo da je Atena (i ne samo Atena, nego i ove kvalifikacije!) njihov loš dan, vjerovali smo da mogu znatno više nego što pružaju, vjerovali smo da u toj momčadi ima potencijala i za najveća ostvarenja! I u Istanbulu su to i potvrdili...

Pa zašto je onda to izgledalo u Turskoj dijametralno drukčije nego u Grčkoj, pa i ranije? Nekoliko je razloga. Prvo, pripremna retorika Slavena Bilića, o kojoj smo već pisali. U Atenu je otišao spuštenog garda, već je u Zagrebu poraz opisao kao nešto normalno i nimalo alarmantno, jer "ostaju još dodatne kvalifikacije"!? A sad je govorio da se u Istanbul ide kao da nema uzvrata, kao da je to jedna jedina utakmica! I takav je, hrabri i odlučni stav, prenio i na svoje igrače, što se vidjelo od samoga početka – u prvih pet minuta utakmice s Turskom, Hrvatska je više puta bila pred domaćim 16-ercem nego u svih 90 minuta dvoboja s Grcima!

Drugo, u Ateni nije bilo Srne i Olića, u Istanbulu se vidjelo koliko oni znače. Na kraju utakmice s Turskom, Srna je kolegi s HTV-a u šali dobacio "j... vam, pa sad recite da ova momčad nema vođu"! Ma ima, znamo da ima, ali već smo to zaboravili! A o Olićevoj zaraznoj upornosti i borbenosti na travnjaku ne treba ni trošiti riječi! K tome je i zabio gol, kojim je otvorio utakmicu i usmjerio je u našu ulicu...

Treće, napadači opet zabijaju! Eduardo je u sjajnoj formi u Šahtaru, a Bilić ga je držao na klupi (o tome ćemo pod "četvrto"!) i vjerovao je u Olića i Mandžukića! Koji su mu to povjerenje stostruko vratili. Visoki postotak realizacije neophodan je na ovoj razini natjecanja, to je Hrvatska napokon i imala.

Četvrto, posljednje, ali ne i najmanje važno. Imamo izbornika s petljom, ili zdravonarodski rečeno, sa "čeličnim mudima"! Valjda je samo on vjerovao u sastav kojega je sučelio Turskoj, u tu viziju koja se pokazala pobjedničkom! I ništa ga nije moglo poremetiti, niti utjecati na njegova razmišljanja i odluke. Baš ništa. Strahovito je mnogo riskirao, ali je znao da riskira zbog svojih uvjerenja i ako padne, past će zbog sebe i svojih ideja! Istina, ulog je bio mnogo veći od njegova odlaska s izborničke funkcije (potop našeg nogometa!), no Slaven je tvrdoglavo gurao svoje i pokazalo se da je bio u pravu! Na sreću svih nas...