Jedno od najvećih Markovićevih uporišta je izbornik Slaven Bilić, kojega, zbog Mamićeva pritiska, predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza nije smijenio nakon skandalozno lošega učinka u kvalifikacijama za SP u Južnoj Africi. Sada Bilić mora vratiti uslugu šefu, pobjedom u Tel Avivu 9. listopada, koja bi Markoviću bila jak vjetar u leđa uoči izbora.
Zato je Bilić već otvorio šampanjac kad je čuo u kakvom je stanju najbolji izraelski igrač Benayoun, a sada bdije da neka nova nezgoda ne zadesi Luku Modrića ili Ivicu Olića, jedine igrače bez kojih je reprezentacija trenutačno nezamisliva.
Inače, zna se da je Marković već zažalio zbog odluke o Bilićevu novom mandatu, nakon lošega izdanja vatrenih u srazu s Grcima, kada je i zagrebačka publika izviždala reprezentativce. Još jedan Slavenov pogrešan korak i Vlatko će mu prvi okrenuti palac dolje, ohrabren činjenicom da je protiv tog "rasista" već stao njegov pokrovitelj Mamić.
Tako je bitka na Ramat Ganu odjednom Biliću postala kao finale svjetskog prvenstva, zadatak s kakvim se još nije suočio.
Usput rečeno, zadivljujući je Bilićev populistički zaokret kada je riječ o igranju reprezentacije u Splitu. Kada je već znao da je ta misija po tko zna koji put propala, izbornik je svojim Splićanima poslao utješnu poruku: "Tako mi je žao što nećemo k vama, a tako smo žarko željeli, i ja, i igrači...".
Ali, zašto to nije rekao na početku ciklusa za EP?
Zato što se zna njegov stav, a i većine reprezentativaca, da oduvijek žele igrati samo u Maksimiru. To je, uostalom, Slaven Bilić jednom rekao i pred članovima Izvršnoga odbora HNS-a, zato što je dio publike na Poljudu zviždao Dinamovim igračima. (td)
svaka reprezentacija ima jedan domaći stadion. naša ima maksimir. a mimić ima para ko cijela dalmacija zajedno. i to jedini problem hajduka s markovićem & mamićem.