Do prije dvije sezone rijetko je tko izvan košarkaških krugova znao za Željka Šakića (204 cm, 28), sve dok nije eksplodirao u dresu Manrese i već u drugom nastupu s 29 koševa postao igrač kola najjače europske klupske lige, takozvane Lige Endesa. Upravo zbog toga u reprezentaciju su ga zvala dva posljednja izbornika, no dok se kod Perasovića nije uspio izboriti za završnih 12 na Eurobasketu, kod Ace Petrovića izborio se za ulazak u momčad koja igra kvalifikacije za OI u Torinu.
Cibonino dijete
– Mogu reći da sam kroz godine stasao kao igrač. Možda se sve to s reprezentacijom dogodilo malo prekasno, no to je i dokaz da se trud u konačnici uvijek isplati.
Zbog čega je Šakić, proglašavan za veliki talent, sazrio tako kasno?
– Možda nije bilo sluha kod nekih trenera, a možda se ni ja tada nisam dovoljno posvetio sportu.
Šakić je košarku počeo igrati u Vučićima, nekadašnjoj Ciboninoj školi košarke. Za njega smo prvi put čuli upravo od Ante Vlašića, tadašnjeg voditelja te škole.
– Ante je možda i jedini vjerovao u mene kada drugi nitko nije.
A jedan od tih koji u njega nisu vjerovali bio je tadašnji šef Cibonina podmlatka Pino Grdović.
– Baš kada sam trebao ući u prvu momčad sa 17 godina, što je već bilo dogovoreno kod direktora Miličevića, dogodile su se neke situacije između mene i trenera Grdovića. Da je on imao više sluha, a da ja nisam bio tako tvrdoglav, možda bi sve išlo drukčijim tijekom. No ja sam bio vođa Cibonina podmlatka, a Grdović je doveo neke svoje igrače koje je počeo forsirati.
Govorilo se tada za Željka da je odveć divlji.
– Bio sam svojeglav. Mladost ludost. Bio sam i bahat, ipak sam ja dečko iz centra Zagreba. Takav sam po prirodi, ne dam na sebe i, kada vidim da me netko želi obezvrijediti, ne želim šutjeti. No, možda sam ipak trebao biti malo mirniji, malo više slušati starije, smiriti se.
Otac mu je Palestinac
Takva narav stajala ga je i odgojnih mjera kod kuće.
– I danas sam zahvalan mami zbog svih onih batina jer tko zna kakav bih inače danas bio.
Zanimljivo, Željkov otac je Palestinac iz Pojasa Gaze.
Šakiću nije bilo nimalo zabavno kada su mu u Ciboni pokazali izlazna vrata.
– Kad si mlad i kada te netko tako odbaci, onda misliš da nisi vrijedan. Nakon toga sam pola godine radio na sebi i nikako nisam mogao pronaći klub. Nitko me nije htio sve dok nisam otišao na probu u Split koji je tada trenerski vodio Piksi Subotić. U tom je trenutku to za mene bilo fizički preteško pa sam se osjećao loše. Piksi me čak i htio zadržati, ali ja sam imao osjećaj da uopće ne mogu igrati na toj razini, a nikoga nisam imao iza sebe da me malo pogurne. Moji roditelji uvijek su bili uz mene, no nisu mogli ostvariti nikakav utjecaj meni u korist. Baš kada sam razmišljao da se posvetim faksu, na neke nagovore otišao sam u Dubravu gdje sam ostao tri godine.
Cijelu priču čitajte u Maxu.
Kasno sazrio? Ne nego je bio ignoriran!