Bio je velika nada Dinama, tepali mu da je svjetski dragulj, a sada je u drugoj ligi

Svaki sportaš od malih nogu sanja da će jednoga dana igrati pod svjetlima najvećih reflektora, u najboljim svjetskim klubovima, pred desecima tisuća ljudi. To je nešto prirodno, nešto što je legitimno pravo svakoga od njih i što je, u konačnici, jako dobro jer svatko tko si postavi visoke ciljeve uglavnom završava bolje od onih koji se zadovolje prosjekom. No da bi se do tog cilja došlo, karijera se treba graditi korak po korak, stepenicu po stepenicu, što je danas, u ovo moderno doba postala poprilična rijetkost.

U Jugoslaviji igrači u inozemstvo nisu smjeli do 28. godine, što je za jačinu lige bila odlična stvar, za igrače pak pretjerivanje, ali još veće i gore pretjerivanje ono je što se događa danas kada mladi nogometaši u inozemstvo jure još uvijek golobradi i to nakon svega nekoliko seniorskih utakmica u nogama. Zov velikana primamljiv je, i iznosi o kojima se radi lijepo zvuče, ali ako vjeruješ u sebe, u svoj talent i nogometne vještine, onda moraš biti svjestan da se karijera gradi polako, a da prilika za odlazak na veliku scenu neće pobjeći. Biti uvjeren da ćeš nakon desetak utakmica u HNL-u odjednom biti spreman za Barcelonu ili Chelsea slično je kao da je student prve godine medicine, ma koliko talentiran bio, uvjeren da bi već sad mogao obavljati najdelikatnije operacije. Jednostavno to tako ne ide.

Poigravao se sa starijima

Na cijelu ovu priču potaknulo nas je to što je Ante Ćorić upravo otišao na posudbu u Almeriju, klub iz španjolske druge lige. Da mu je to netko rekao prije tri godine, kada su ovom talentiranom veznjaku tepali da je jedan od najvećih svjetskih dragulja, vjerojatno bi se i sam tome nasmijao. No sad je to njegova realnost jer prošlu je sezonu izgubio, na terenu je proveo svega 48 minuta i sada se na bilo koji način mora vaditi i pokušati oživjeti karijeru.

Ante je upravo jedan od onih koji su se prerano otisnuli u “bijeli svijet”, u trenucima dok su još praktički imali pubertetske mušice u glavi. Mjesec dana nakon što je napunio 21 godinu, Ante je dobio Romin poziv i prihvatio ga, iako u tom trenutku nije bio čak ni u prvoj postavi Dinama.

Iako se od njega puno očekivalo, imao je rijetko viđeni potencijal, Ćorić ga nikada nije razvio do kraja i karijera mu sad ide silaznom putanjom. Zamislite da je odbio Romu i odlučio ostati u Dinamu... Pa Bjelica bi od njega zasigurno stvorio pravoga igrača, a Ante bi s Dinamom odigrao onu povijesnu europsku sezonu u kojoj su modri nakon gotovo pola stoljeća prezimili u Europi, a sad bi igrao i Ligu prvaka. I još uvijek bi bilo puno vremena za pravi transfer, ali u koji bi tada krenuo kao gotov igrač.

– Ne znamo zbog čega Ante nije igrao u Romi, ali jako je sretan zbog posudbe u Almeriju. I mi kao obitelj smo zadovoljni zbog toga što će sad dobivati pravu minutažu – rekao je ovih dana Miljenko Ćorić talijanskim medijima.

No Ante nije jedini takav primjer, kod nas ih je jako puno, a mi smo izdvojili neke eklatantne primjere u kojima mladi igrači i/ili njihovi roditelji nisu uspjeli odoljeti preranom zovu velikana.

Alen Halilović jedan je od najtalentiranijih klinaca koje sam ikada gledao, a rijetki su oni koji su s loptom u trku mogli raditi ono što i on. Sjećam se jedne utakmice dok je još igrao za kadete, ali su ga juniori posudili za dvoboj s Hajdukom. Alen je, onako najmlađi i najmanji na terenu, odskakao kvalitetom od svih, poigravao se sa starijim dečkima.

– Ovaj mali je strašan, nikad nisam vidio da je netko ovako dobar u tim godinama. Samo mora početi igrati u oba pravca, onda će njegova vrijednost na tržištu biti s puno više nula, govorio je na tribinama Zdravko Mamić koji je, jasno, aludirao na to koliko bi klub jednoga dana mogao zaraditi na takvom dijamantu. Halil je već sa 16 godina debitirao za Dinamo, ubrzo se našao i u reprezentaciji, a ugledni svjetski mediji proglašavali su ga najboljim igračem svijeta od svih iz generacije 1996. godine. Sve to uvelike je utjecalo na njega pa je donio lošu odluku i već sa 17 godina potpisao za Barcelonu. Iako se u tom trenutku činilo kako ne može bolje – zove te u tom trenutku najbolji klub svijeta – uspostavilo se da to i nije bilo baš pametno. Njegova karijera od toga dana krenula je nizbrdo, a nakon epizoda u Barci B, Sportingu iz Gijóna, HSV-u, Las Palmasu i Milanu, nekoć najveća svjetska nada došla je do toga da ga više ne želi ni belgijski Standard.

Matej Delač prošao je sličan put, od njega se očekivalo da bude dugotrajno vratarsko rješenje hrvatske reprezentacije, a on je, nažalost, otišao u anonimnost. U široj javnosti za njega se čulo u sezoni 2008./09. kada je kao 16-godišnji vratar debitirao za Inter iz Zaprešića. Mnogi se sjećaju kako se postavio autoritativno, kako je u tim nastupima dobro branio te kako je obranio jedanaesterac jednom Davoru Vugrincu. Privuklo je to i skaute velikana koji su ga odmah počeli vrbovati, a Matej je, unatoč nekim savjetima da ide korak po korak i da radije potpiše za Dinamo koji ga je zvao, odlučio otići u Chelsea. Istina, upoznao je velikane poput Drogbe, Terryja i Čecha, ali potencijal nikada nije razvio. Nakon čak deset posudbi i putešestvija po mnogim europskim državama, Delač je danas igrač danskog Horsensa, za kojeg šira javnost više gotovo da ni ne zna.

U Chelsea je otišao i Stipe Perica, napadač koji je prije toga u seniorskom nogometu imao tek 20-ak utakmica za Zadar. I njega je svojevremeno želio Dinamo, pogotovo nakon što ih je sjajnom predstavom izbacio iz Kupa, ali on je to kategorički odbijao.

Na kraju je potpisao za uglednu londonsku momčad za koju, jasno, nije igrao. Bio je na posudbama, da bi 2015. potpisao za Udinese. Ni tu se nije nametnuo pa je ove sezone na svojoj trećoj uzastopnoj posudbi, ovoga puta u Mouscronu.

U cijelu ovu priču uklapa se i Robert Murić o čijem su talentu također pisali brojni svjetski mediji, a koji je s tek napunjenih 18 godina napustio Dinamo i potpisao za Ajax. Bilo je u tom slučaju svega, modri su pokušali osporiti taj transfer, bilo je i prijetnji, sudova... No, gledano samo s nogometne strane, na kraju se Murićima taj potez nije isplatio. U Ajaxu se nije naigrao, bez obzira i na činjenicu da je u njihovoj mladoj momčadi odigrao neke sjajne partije. Nakon toga bio je na posudbi u Pescari, igrao za B momčad Brage, da bi se sad vratio u HNL, u Rijeku. Njegov talent vidljiv je i dalje, nekoliko puta ove sezone je zabljesnuo i pokazao raskoš, ali godine koje je potratio na njemu su itekako ostavile trag.

– Nisam zadovoljan fizičkim stanjem Murića, na pripreme je došao nespreman – priznao je i sam Bišćan.

Svi ovi primjeri govore o tome koliko je teško izgraditi karijeru ako u inozemstvo odeš nespreman za najveće izazove koji te čekaju.

Moraš biti bolji od domaćih

Kad odeš igrati van, ti si za njih stranac u punom smislu te riječi i da bi dobio pravu priliku, moraš biti puno bolji od domaćih igrača. I zbog toga su se mnogima takve ishitrene odluke obile o glavu. Mladi moraju promijeniti sklop u glavi, neka im u njoj ne bude samo novac. Neka za primjer uzmu Luku Modrića, kapetana hrvatske reprezentacije. Luka je bio na kaljenju u Zrinjskom, zatim i u Interu, da bi onda odigrao nekoliko sezona za Dinamo i stasao u pravog igrača. U inozemstvo je otišao s 23 godine i to ne odmah u najveći klub, već u Tottenham koji je sezonu prije bio u sredini engleskog prvenstva. U tom se klubu afirmirao do kraja, igrački je rastao, da bi na kraju stigao poziv najvećeg kluba na svijetu – Reala. I u njega je otišao spreman, pa je adekvatno tome dobio značajnu ulogu koja ga je danas dovela do toga da je on službeno najbolji nogometaš svijeta. E tako se to radi...