Zrakoplov koji je prevozio urugvajsku amatersku ragbijašku momčad, njihovu rodbinu i navijače na utakmicu u Čileu srušio se 13. listopada 1972. u Andama s 45 putnika i članova posade.
Šesnaestorica mladića uspjeli su preživjeti 72 dana, na temperaturama ispod ništice i s vrlo malo hrane, sve dok dvojica među njima nisu pronašla pomoć nakon desetodnevnog pješačenja preko planina prekrivenih dubokim snijegom.
Tzv. „čudo s Anda” zgrozilo je svijet kada su preživjeli, inače revni katolici, priznali da su jeli poginule putnike kako bi preživjeli.
Izvjestitelji AFP-a u Čileu i Urugvaju pokrivali su te dramatične događaje koji su opisani u knjizi „Preživjeli” po kojoj je kasnije snimljen i film.
Zrakoplovna nesreća
Uvečer 13. listopada 1972. vojni čarter zrakoplov koji je prevozio ragbijaški tim Old Christians iz argentinskog grada Mendoze do čileanskog glavnog grada Santiaga nestao je s radara u Andama.
Zrakoplovi iz Čilea, Argentine i Urugvaja bili su poslani u potragu, ali ga nisu uspjeli identificirati u snijegu.
Nakon osam dana potraga je bila prekinuta.
Spasite nas
Dva mjeseca kasnije, 22. prosinca 1972., svijet je šokirala vijest da ima preživjelih i da su dvojica od njih, Nando Parrado i Roberto Canessa (na fotografiji), uspjela sići s planine pješice.
„Ugledali su muškarca na mazgi pošto su pratili rijeku koja teče duž podnožja planina. Iscrpljeni, bacili su mu kamen preko rijeke s porukom na papiriću i počeli moliti da budu spašeni”, izvijestio je AFP.
U poruci je pisalo: „Dolazim iz zrakoplova koji se srušio u planinama. Urugvajac sam. Hodali smo deset dana... U zrakoplovu je 14 ozlijeđenih. Moramo brzo otići odavde, a ne znamo kako. Nemamo nimalo hrane. Slabi smo. Kada ćete doći po nas? Molimo vas, ne možemo ni hodati. Gdje smo?”
Čovjek na mazgi dogovorio je njihovo spašavanje i pomoć je brzo stigla. Jako neishranjeni putnici spušteni su s planine helikopterom za dva dana.
Jestivo bilje
Muškarci su ispričali kako se zrakoplov izgubio u planinama i udario o hrbat prije nego se srušio niz ledenjak i sletio na snježni nanos, pri čemu je poginulo 13 ljudi, uključujući pilota i kopilota, a nekoliko je ozlijeđeno. Oni su kasnije umrli.
Opisali su kako su se borili da prežive na visini od gotovo 4000 metara, živjeli u olupini zrakoplova i kopali snijeg tragajući za korijenjem i jestivim biljkama kada im je ponestalo hrane.
Rekli su i da je nekoliko preživjelih putnika poginulo u lavini.
Posljednja večera
Do 24. prosinca počele su se širiti glasine da su pribjegli kanibalizmu kako ne bi umrli od gladi, što je dva dana kasnije potvrdio voditelj čileanskih spasilaca.
Čileanski list La Segunda prenio je riječi neimenovanog preživjelog putnika: „Donijeli smo strašnu odluku: kako bismo preživjeli morat ćemo prevladati sve zapreke, bilo vjerske ili biološke”.
Preživjeli su 29. prosinca objavili zajedničku izjavu u Montevideu u kojoj su priznali što su učinili kada su ostali bez hrane: „Rekli smo si: ako je Isus, na Posljednjoj večeri, dijelio svoje tijelo i krv s apostolima, ne znači li to da bismo i mi to trebali učiniti?”.
"To je bio jedini izvor proteina i masti koji smo imali. Bilo je odvratno, osjećao sam se poniženo, bez dostojanstva", napisao je Roberto Canessa u knjizi koju je kasnije objavio.
"Kako bih preživio morao sam uzeti komad mesa svoga prijatelja i pojesti ga. Ta je odluka bila jeziva i odvratna. Pitao sam se je li bolje da umrem", navodi Canessa.
"Kako bih preživio morao sam uzeti komad mesa svoga prijatelja i pojesti ga. Ta je odluka bila jeziva i odvratna. Pitao sam se je li bolje da umrem", navodi Canessa.
Muškarci, koje se slavilo kao heroje, dobili su oprost od Katoličke Crkve u Urugvaju i pape Ivana Pavla II. i vratili se svojim životima.
Canessa je postao kardiolog i 2020. ponovno je pomogao spašavati živote izrađujući respiratore za oboljele od covida-19.
„Kada sam vidio da ljudi širom svijeta umiru od pomanjkanja zraka, to me podsjetilo na planinu, kada sam vidio prijatelje koji više nisu mogli disati i rekao sam: 'Ne, to mi se ne može ponovno dogoditi'”, rekao je za AFP.
>> VIDEO: Izjava izbornika Hrvoja Horvata na okupljanju rukometne reprezentacije uoči kvalifikacija za EP 2024.
Kad si gladan nisi svoj!