Prošlo je punih 26 godina otkako su španjolski novinar Luis Castelo i Dinamov strateg Nenad Bjelica odradili prvi intervju i to zabilježili kamerom. Fotografiju je Castelo s nostalgijom objavio na svom profilu na Twitteru, a dobri su se prijatelji dana ponovno susreli u Zagrebu.
Upoznali su se još u vrijeme dok je Bjelica nosio dres Albacetea, kluba kojem je proveo uglavnom jako lijepe četiri godine. Onaj najtužniji trenutak iz tog razdoblja nije bio vezan uz nogometne travnjake, već uz tragediju koja je momčad zadesila na cesti.
Odvilo se to u svibnju 1993. godine. Sedmorica igrača Albacetea nakon jutarnjeg treninga otišla su na zajednički ručak petnaestak kilometara od Albacetea, svatko svojim automobilom, no pri povratku se dogodila stravična nesreća.
Poginuo je Rommel Fernández (28), nekadašnji reprezentativac Paname, i to tako što je naletio je na kamen na cesti, ispao iz automobila, te udario u drvo.
- Cesta je bila jako loša i uska. Marcos, on i ja zadržali smo se malo i izašli među zadnjima. Prvo Marcos, pa on pa ja. Sve se odvilo ispred mene. Bilo je jako teško jer smo ga praktički vidjeli kako umire. Bio je jako poseban čovjek - prisjetio se Bjelica, ispred kojega je Castelo postavio još jednu tešku temu - ratne godine u Osijeku:
- Bilo je teško imati obitelj u Osijeku i ne znati hoćeš li po povratku naći najboljeg prijatelja, oca, majku. Dugo vremena bili smo u podrumu. Kad je rat završio, već sam bio u Albaceteu - kazao je Bjelica i pojasnio kako je to izgledalo ratnih godina u slavonskom gradu:
- Ideš trenirati, a granate padaju ulicom kojom si hodao. Znali smo ostajati pucati slobodnjake, a odjedanput padne bomba 100 metara od stadiona. Bilo je jako teško, nisi mogao znati kada će pasti granata. Takvo što nikome ne želim - rekao je Bjelica.
Uslijedile su vedrije teme, razgovor o Bjeličinim željama, ali i mogućnosti da jednog dana postane hrvatski izbornik.
- Sad sam u Ligi prvaka, ali nitko ne zna što će se dogoditi sutra. Puno je glasina da bih mogao postati sljedeći izbornik Hrvatske, odmah nakon Eura 2020., jer je sadašnji izbornik rekao da će otići nakon tog natjecanja.
Sad sam među ljudima kandidat broj 1. Biti izbornik svjetskih viceprvaka ponos je za bilo kojeg trenera, voditi svoju zemlju želja je svakog trenera - odgovorio je na to pitanje Dinamov strateg, ali i napravio mali odmah od te ideje:
- Možda sam malo premlad da bih postao izbornik jer je to malo dosadniji i drugačiji posao, ali nikad se ne zna što će doći u životu. Zemlja smo s četiri milijuna stanovnika, s puno talenta i balkanskim karakterom.
- Moj je san trenirati velike momčadi u velikim ligama poput njemačke, talijanske i španjolske. Zapravo, nije to moj san, nego cilj i ostvarit ću ga. Imam ga jasno zacrtanog. Ako mogu biti kandidat za mjesto hrvatskog izbornika, mogu biti kandidat i za trenera bilo kojega jakog španjolskog kluba!
Možda Barcelone ili Reala?
- Zašto ne? Meni je to realno i moguće. Moram naporno raditi za to. Idem svojim putem, počeo sam kao trener u trećoj austrijskoj ligi i sad sam drugi put u Ligi prvaka s malom momčadi. Imam sve da to i postignem - kazao je, između ostaloga, tijekom svojevrsnoga vremeplova uz novinara Raio Marce.
Samo ti još nama ostani par godina u Dinamu i podigni ga na nivo velikog kluba. Onda naslov svjetskih prvaka s Hrvatskom. A onda možeš gdje hoćeš...