S obzirom na broj zahtjeva za zajedničko fotografiranje, očito je da je osmerostruki klupski europski prvak Željko Obradović (54) najveća zvijezda jakog zadarskog klupskog turnira. Kada smo mu to dobacili, strateg istanbulskog Fenerbahçea odgovorio nam je s dosjetkom:
Bio sam prgav i kao igrač
- Nisam ja zvijezda, ja sam partizan.
A u Partizan došao je s 24 godine, kao zvijezda čačanskog Borca. A iz tih dana datira i njegov današnji nadimak Žoc.
- Kada je 1973. Kićanović kao član reprezentacije bivše SFRJ osvojio naslov prvaka Europe, mi klinci jako smo se palili na košarku jer je Kićan bio naš Čačanin. Šutirali smo do iznemoglosti, a kada bi lopta ušla "bez kosti" mi bismo vikali "svaka cepa". Kako je meni to dosta dobro išlo, jedan mi je prijatelj rekao da sam ja Žoc - Željko Obradović Cepač. Danas me tako zovu i u inozemstvu i volim taj nadimak.
Za svojih igračkih dana Obradović je bio poznat kao pouzdan razigravač, ali i kao defenzivni specijalist. Koga mu je bilo najteže čuvati.
- Obraniti se od Dražena Petrovića bilo je nemoguće. Velimir Perasović je pak bio igrač koji se u to vrijeme najbolje kretao bez lopte i morao si biti iznimno tjelesno spreman da ga možeš pratiti. Petar Popović je pak bio ekstreman šuter i ni na sekundu ga nisi smio ostaviti samog.
Kroz naš razgovor Obradović je Petrovića i Perasovića doveo u kontekst igračkog razvoja svog donedavnog igrača Bojana Bogdanovića.
- Bojanu sam rekao da je on sada na 40 posto svojih mogućnosti i ako se posveti košarci može postati vrlo bitan igrač u NBA ligi. Ima iznimne tjelesne predispozicije koje ne koristi baš najbolje, ima šut ubojice, ali ima i neke stvari koje treba promijeniti. Kada je htio, on je bio naš najbolji defenzivac jer može čuvati sve tri vanjske pozicije. Osim toga, mora raditi na driblingu jer bi u NBA ligi mogao imati problema. Neka uzme Draženove kasete i gleda dribling ili neka uzme kasetu s Perasovim utakmicama pa neka uči igru bez lopte.
A današnji mladi treneri učiti bi voljeli od Obradovića, no svi bi nekako htjeli prečicom, dobiti klub u ruke preko noći. Baš kao što se 1991. dogodilo Obradoviću, ali s jednom velikom razlikom.
- Zapisivao sam svaki trening nakon 20. godine života, a još kao igrač odlazio sam na trenerske seminare i izazivao čuđenje budućih kolega. I danas koristim neke stvari s predavanja koja sam slušao u Kragujevcu 1987. kada su predavali Ćosić, Nikolić, Đurović i Trninić.
U proljeće te 1991. odluku je morao donijeti u jednoj noći.
- Trebao sam sljedeće jutro s reprezentacijom otputovati na turnir u Njemačku, a potom i na EP u Italiju. Osim Kićanovića i Savovića, tada čelnih ljudi Partizana, nitko nije podržavao moju odluku, jer sam bio kapetan reprezentacije i bila je velika vjerojatnost da ću baš ja podignuti pobjednički pehar europskog prvaka. Nije mi bilo lako ni kada sam došao u zračnu luku da kažem izborniku Dušanu Ivkoviću da završavam igračku karijeru i preuzimam Partizan.
Boli neuspjeh sa Srbijom
A kad je preuzeo Partizan počela je jedna velika trenerska karijera u kojoj je imao i velikih reprezentativnih uspjeha (svjetsko zlato, olimpijsko srebro, europsko zlato i bronca). Upravo zato je i kompetentan uključiti se u raspravu o tome mogu li veliki igrači poput Kukoča bez dana trenerskog staža preuzeti reprezentaciju.
- Svi vrhunski igrači imaju znanje da budu i vrhunski treneri i to je samo pitanje tehnike. Da shvate kako se vodi trening, kako se vodi utakmica, a najbolji način da stasaju jest da uz sebe imaju nekoga iskusnog.
Je li srpski izbornik Đorđević primjer velikog igrača koji je na putu da bude vrhunski trener?
- On je preuzeo reprezentaciju Srbije pun samopouzdanja, voli taj posao i prenio je tu želju na igrače. Na kraju su svi iznenađeni, pa i oni sami, krajnjim dometom jer je postigao velik rezultat u situaciji u kojoj se to nije moglo očekivati.
Otkako mu se 2005. godine dogodio jedini pravi trenerski kiks - neuspjeh s reprezentacijom na EP kojem je Srbija bila domaćin - Obradović ne komentira nastupe srpske reprezentacije.
Priznaje da mu smeta ozvučenost trenerskih time-outa, što naziva bigbrotherizacijom trenerskog posla. To remeti koncentraciju i meni i igračima.
Željka Obradovića, osim što je odličan trener, prati i glas da voli život, pogotovu njegov slatki dio.
- Volim izlaske i to je najbolji način da se opustim. Zbog toga sa svakim klubom pregovaram tako da klupskim čelnicima kažem kako živim. To do kada sam vani moja je stvar, i ako vam to smeta onda je bolje da ne surađujemo. Uoči mnogih svojih finala probdio sam do četiri-pet ujutro, razgovarao sam sa svojim košarkaškim prijateljima i to mi je pomoglo da sljedeći dan budem sto posto u utakmici.
Što je problem da vrhunski trener Srbin priča o Srbima koji zaista i jesu bardi europske košarke...