Kažu da smo favoriti pretkvalifikacija za Eurobasket - kako li to gorko zvuči

Večerašnjom opatijskom utakmicom protiv Irske (20 sati) započinje neko novo razdoblje u životu muške košarkaške reprezentacije. Dvobojem pretkvalifikacija za Eurobasket 2025. kreće borba za bijeg s europskog dna. Otkako se Hrvatska kao država osamostalila, nikad muška nacionalna vrsta nije bila tako nisko. Nikad naši košarkaši nisu igrali pretkvalifikacije za neko natjecanje. No za sve postoji prvi put, a u ovom slučaju, nažalost, riječ je o rezultatu erozije rezultata nacionalne vrste. Istina, bilo je u tome svega, pa tako i loše volje ždrijeba koji nam je, primjerice, u prethodnoj fazi kvalifikacija namijenio skupinu s Poljskom, četvrtoplasiranom reprezentacijom s prošlog Eurobasketa. A kako je samo jedna reprezentacija išla dalje, naše drugo mjesto dovelo nas je do dodatnog ovoljetnog posla.

Poražavajuća situacija Umjesto da se bavimo kolovoškim pretkvalifikacijama za Olimpijske igre, kada bismo trebali okupiti najjaču vrstu (Šarić, Zubac, Hezonja, Šamanić...), mi smo se našli u kvalifikacijama za kvalifikacije za Eurobasket. Za reprezentaciju zemlje koja je igrala olimpijski finale, koja ima jednu svjetsku i dvije europske bronce (sve iz 90-ih) to je prilično poražavajuća činjenica. Uostalom, još prije samo sedam godina Hrvatska je igrala u četvrtfinalu Olimpijskih igara i na njima osvojila peto mjesto. Nažalost, bilo je to, očito, samo jedno sretno ljeto u kojem je nacionalnom vrstom sjajno trenerski manevrirao Aleksandar Petrović. No već sljedeće ljeto, na Eurobasketu, stiglo je novo razočaranje i ispadanje u osmini finala Eurobasketa što se dogodilo i na završnoj europskoj smotri prošle godine. Zapravo, na tri posljednja Eurobasketa (2015., 2017. i 2022.) za Hrvatsku je, pa tako i za izbornike Perasovića, Petrovića i Mulaomerovića, osmina finala bila nepremostiva prepreka.

U prvom slučaju to je bila Češka, potom Rusija, a lani u Berlinu Finska. Svi ti posrtaji samo potvrđuju da je blistavo olimpijsko ljeto 2016. bilo samo izuzetak koji potvrđuje pravilo o silaznoj putanji muške nam reprezentacije. I zato, koliko god Irska i Luksemburg, suparnici u pretkvalifikacijama, bili nominalno slabiji od nas, nemamo pravo ponašati se kao favoriti. Moramo biti ponizni, šutjeti i raditi, da bismo ponovo ugledali završnicu Eurobasketa. A to očito neće biti lako bez obzira na to što će nam (a i drugima će) u kvalifikacijama biti dostupni euroligaški igrači (Hezonja, Žižić, Branković), ali još uvijek ne i NBA igrači. U najavama ovih pretkvalifikacija Fiba Europe na svom službenom portalu Hrvatsku najavljuje kao najveće ime među pretkvalifikantima. A ona to doista i jest u društvu već spomenutih Irske i Luksemburga te Švicarske, Danske i Kosova (skupina H), Albanije, Rumunjske i Slovačke (skupina I) te Norveške, Bugarske i Austrije (skupine J).Žalosna je činjenica da smo u društvu zemalja koje, osim Bugarske (50-ih godina prošlog stoljeća), za povijest europske košarke ništa ne predstavljaju. I eto nas na novom početku. Na nuli. Zapravo ispod nule, u velikom percepcijskom minusu jer, kada sportskim poklonicima spomenete hrvatsku košarku, oni u pravilu samo odmahuju rukom. Oni mlađi jer posljednju hrvatsku medalju (1995.) i ne pamte, a oni stariji rezignirani jer znaju kako je nekad bilo i kako se sve postupno urušavalo. 

Stigao je prekaljeni vuk

A urušilo se do mjere da gore valjda ne može i u tom smislu bi novom izborniku Josipu Sesaru trebalo biti lakše. On je u situaciji da teško da može išta pokvariti, ali zato može biti čimbenikom progresije ma koliko na niskim razinama se ona događala. A prve tri Sesarove izborničke predstave – doduše pripremne pobjede nad Kinom (dvaput) i Slovačkom – dale su naslutiti da bi se s reprezentacijom konačno moglo početi događati nešto dobro. Tim više što će se Sesar imati na koga osloniti, a to je novi sportski direktor Jasmin Repeša, prekaljeni trenerski vuk koji je Hrvatsku vodio na sva tri najveća  svjetska natjecanja (EP, SP, OI). Mudrovati ovdje o tome na koga u irskom sastavu treba obratiti posebnu pažnju bilo bi zamaranje čitatelja koji ionako smatraju da, ako ne možemo pobijediti Irsku i Luksemburg, onda košarci u Hrvatskoj treba staviti ključ u bravu. To je posao kojim su se bavili Sesar i njegovi pomoćnici (Tomas, Perinčić, Krasić) i vjerujemo da su ga dobro odradili. I da će Filipović, Badžim, Gnjidić, Prkačin, Branković, Kapusta, braća Drežnjak i ostali dobro odraditi posao. Jer, došli smo do točke kada se više ne može prodavati ona alibi-priča “danas svi igraju košarku”.  Od sada samo vrijedi Hrvatska mora (i može) bolje.