Osim hvaljenog i slavljenog seniorskog izbornika Ivice Tucka, zapažen trenerski uspjeh ove je godine imao i Zoran Bajić, izbornik U-19 reprezentacije, koja je prekinula sedmogodišnji medaljaški post selekcija mlađih uzrasta i osvojila naslov prvaka Europe. A on o vaterpolistu godine nije nimalo dvojio:
– Loren Fatović je igrač istančanog osjećaja za igru, naš najkompletniji igrač koji je u ključnim trenucima preuzimao odgovornost. S obzirom na to da ne želim dijeliti samo komplimente, reći ću kako Loren ima prostora za napredak, posebice u obrambenom segmentu igre.
Bonačić učitelj života
Fatović je dobio prednost pred vratarom Markom Bijačem.
– On je bio stup naše obrane u najvažnijim trenucima i u odlučujućim utakmicama često naša prevaga.
Za igru u obrani prigovorio je Bajić i svom trećem izboru Harkovu. A on je ljevak kao i šesti izbor Joković.
– Harkov je doista ubojit napadač, ali i izvanredan plivač, kontraš, s mogućnošću i obvezom napredovanja u obrani. Kao ljevak dragocjen je na toj desnoj strani napada, a osobito su dragocjeni ljevaci s kvalitetnim pregledom igre kao što ga ima Joković. On pak ima kompjutor u glavi, šutira loptu koja ima oči, gađa suigrača u trepavicu. Naš najkompletniji igrač, velikan svjetskog vaterpola.
Četvrti je bombarder iz splitskog Jadrana.
– Marinić Kragić je igrač fantastična karaktera i temperamenta. Taj momak ima osobnost i on na krilima svog temperamenta diže cijelu momčad. Katkad u toj silnoj želji malo i pretjeruje, pa izgori, no i unatoč tome, bilo bi dobro da imamo više takvih igrača. Jer, on je dobar i za suigrače i za publiku, ima taj kapacitet da svojom pozitivnom energijom zarazi sve oko sebe. Za takvog i kada griješi, nije mi krivo.
Na petom je mjestu igrač bez kojeg ne bismo imali toliko situacija s igračem više.
– Josip Vrlić radi ogroman posao u napadu, tjelesno i energetski se troši do neslućenih razmjera. On drži dubinu napada svojim postavljanjem na dva metra i omogućava našim vanjskim šuterima da budu što bliže vratima. U toj silnoj potrošnji dogodi mu se da izgubi napadačku lucidnost u dobrim situacijama.
Premda mu to nije bila namjera, Bajić je konfiguracijski postavio sedmorku stavivši na beka Žuvelu.
– Marko je polivalentan igrač ogromnog potencijala i fantastičnih predispozicija, odličan plivač s velikom mogućnošću za napredak. Osobito u sferi kontrole emocija jer onda će u situacijama stresa imati manje loših rješenja.
Kad smo već kod igrača s potencijalom, tko se od momaka koje je vodio do europskog zlata najavljuje kao budući seniorski reprezentativac?
– Rano je i nezahvalno prognozirati, no treba reći da je Ivan Mauro Čubranić već sada treći vratar reprezentacije. Viktor Tončinić je nadareni centar, a Vlaho Pavlić je bio najbolji strijelac U-19 Prvenstva Europe. Dvije godine mlađi od njih Šušić ima sjajne plivačke kapacitete, osjećaj za prostor i gol, no mora poraditi na vlastitoj masi.
Dojma smo da je izborniku bio gušt raditi s tim naraštajem.
– Ta njihova fanatična želja, borbenost i htijenje, uz igru u obrani, osobito s igračem manje, doveli su do toga da mi je niz kolega iz drugih zemalja prilazio i čestitao na odličnoj igri, ali i ponašanju mojih igrača.
Kao što će neki od spomenutih momaka jednog dana o Bajiću govoriti kao o učitelju koji ih je znalački usmjerio, tako nam i on priča o svom treneru.
– Ozren Bonačić za mene je bio učitelj života. O nekim njegovim načelima često sam razmišljao uvjerivši se da se te njegove životne zakonitosti prenose na sport. I ako su one zadovoljene, veliki su izgledi da se ljudski i sportski ciljevi ostvare. Bone je bio jednostavan, pragmatičan, iskren i pošten, trener koji ti daje cijeloga sebe.
Nakon pet sezona u Mladosti Bajić je dvije sezone igrao za Cataniju, a sljedeće dvije za Solaris da bi 1989. otišao u švicarski Lugano.
Vratio se zbog sina Luke
– Tamo sam proveo 27 godina, posvećen uglavnom radu s mlađim kategorijama. Prije devet godina vratio sam se u Hrvatsku zbog sina Luke. Dvije godine bio sam trener mlađih uzrasta, a od 2017. do 2023. trener seniora, s kojima sam osvojio dva regionalna naslova, dva kupa i jedno domaće prvenstvo. Moj posljednji trofej bio je Superkup osvojen s vaterpolisticama Mladosti.
Kako je bilo prebaciti se s muškog na ženski vaterpolo?
– U početku sam bio ponešto skeptičan, no kada sam vidio da se ženski vaterpolo diže, odlučio sam ostati kod kuće unatoč ponudama. Imao sam ponudu iz Saudijske Arabije, no Perica Bukić i Mia Šimunić uspjeli su me nagovoriti da ostanem. I ja sam, pred mirovinu, odlučio ne tražiti kruha preko pogače. Ovo je posao s nešto manje stresa, a radim ga s jednako puno ljubavi.
Dakako, uz ograničenje da ono što je mogao izgovoriti dečkima ne može i djevojkama.
– S curama se mora imati više takta, strpljenja, razumijevanja. S pedagoške strane to mi nije teško, gledam da se više šalim da ne ispadnem babaroga ili da rigam vatru.