Boris Živković (40) jedan je od onih bivših reprezentativaca kojemu je najdraže stajati po strani, posebno kada su u pitanju mediji, no pristao je govoriti za sportski tjednik Max. Zajedno s bivšim suigračima iz reprezentacije, Goranom Vlaovićem i Marijem Stanićem pokrenuo je menadžersku agenciju. Našem trojcu to je sada glavna preokupacija. Kako se snalazi u malo drukčijoj ulozi?
– Kao i svi, polako pa ćemo vidjeti. Goran, Mario i ja smo novi u tom svijetu, no nismo novi što se tiče znanja. Vjerujem da radimo dobro i profesionalno, onako kako su nas učili u inozemstvu, gdje smo i proveli većinu naših karijera. Mislimo da je to ispravan način za djecu iz Hrvatske. Možda je to duži put, ali mi smo ga odabrali i tako ćemo nastaviti – počeo je Živković.
Draži mi je Simeoneov stil
Jeste li morali učiti neke posebne, nove vještine za tu vrstu posla?
– To su manje-više poznati modeli. Vani se zna sve, od toga koliko može koštati neki igrač manjeg, a koliko neki igrač većeg kluba. Ovdje je to malo drukčije. Nikad ne znaš točnu cijenu. Jer danas je jedna, a sutra druga. Jasno mi je da klubovi kod nas žele što više zaraditi. Ali stranci nas doživljavaju neozbiljnima kada im jedan dan kažete jednu, a sutra drugu cijenu. To vani ne prolazi... Mi smo navikli na te relacije, ali i ti stranci, sportski direktori, predsjednici klubova, su naši poznanici, pa nas razumiju.
Vas trojica ste se našli jer ste slični i po mentalitetu?
– Da ne razmišljamo isto, ne bismo se našli. Prije svega smo veliki prijatelji. Zajedno smo igrali u reprezentaciji. Poslije igračke karijere družili smo se na kavama i ručkovima. Onda smo došli na ideju da napravimo agenciju jer nismo ništa radili.
Tko je šef u firmi?
– Nema šefa. Zapravo, tri su šefa. Sve se dogovaramo. To je najlakši dio.
Što očekujete od finala Lige prvaka?
– Volio bih da Real dobije, zbog Luke i Matea. Atlético igra dobro u defenzivi, a ima opasne igrače prema naprijed. Nije mogao na dva fronta, u prvenstvu i Europi. Moguće je da izgubi finale. To mi se dogodilo, znam kako je... Atlético je prošao Bayern, možda nije trebao. Protiv PSV-a prošao je na jedanaesterce. Ni Real ne igra nešto posebno, ali ipak je bolji.
Živković se sjetio svog finala Lige prvaka, s Bayerom – 2002. godine izgubio je baš od Reala (1:2).
– Sjetim se toga kad gledam LP. Sjećam se cijele te sezone. Predivan osjećaj. Za to se živi i igra. Možda smo trebali i pobijediti, zaslužili smo barem produžetke.
Taj se finale pamti i po legendarnom Zidaneovu voleju za 2:1?
– Sjetim se tog pogotka svaki put kad vidim Zidanea na televiziji. Iako ga se ne želim prisjećati. Ja sam bio tu negdje blizu. Krenuo sam u blok i svi smo molili Boga da puca po golu, jer tko će ga napasti ako primi loptu i počne driblati. A ispalo je najgore...
Kako vam pod Zidaneom izgledaju realovci?
– Jednu utakmicu su odigrali dobro, onu kada su pobijedili Barcelonu 2:1. Tada su svi igrali u svom polju, iza lopte. U defenzivi dosta posla sada pada i na Luku.
Lovrenov izostanak hendikep
Možda vam je draža filozofija Diega Simeonea?
– Pa iskreno, da. Meni je to logično jer sam bio obrambeni igrač. Važna mi je bila obrana, a što moji naprijed naprave, dobro je. Hrvatska na Euru?
– Nadam se da možemo do kraja. Imamo argumente, posebno kad pogledate u kojim nam klubovima igrači igraju. Trebali bismo se nadati polufinalu ili finalu. Prvih jedanaest igra u najkvalitetnijim klubovima koji postoje.
Što nam je najveća snaga?
– Ne bih ocjenjivao po jednom igraču. Luka, Rakitić, Mandžukić... Dobri su prijatelji, povezani su, kao škvadra su dobri. Zapravo im je zajedništvo najveći adut. Neće odlučivati individualni potezi, već momčad. Nakon SP-a u Francuskoj mislim da ova generacija može napraviti jedan sličan podvig.
Koliko nas je poremetila situacija s Dejanom Lovrenom?
– Lovren je top-igrač. Ne bi igrao u Liverpoolu i ne bi bio plaćen toliko da nema tu kvalitetu. Jedan je od glavnih igrača Liverpoola. Ne bih sudio o tome što se dogodilo, ali veliki je hendikep što nije u reprezentaciji.
Ima li zanimljivog potencijala u HNL-u za europsko menadžersko tržište?
– Pratim HNL i uvijek će biti zanimljivih igrača. No, nedostatak infrastrukture utječe na generalno ozračje. Da prenesete to na pune stadione i u bolju infrastrukturu, možda bi izgledalo bolje. Ovako, to izgleda malo i tužno. Naravno da ritam nije kao u europskim ligama, ali pojedinačne kvalitete uvijek ćemo imati.
Je li vam malo neugodno pozvati nekog sportskog direktora na utakmicu s 300 navijača?
– Malo je. Ali ne dolaze oni zbog navijača. Ne obaziru se. Ipak, osjećaj je ružan.
Odnosi u ligi ne mijenjaju se već godinama.
– Dinamo je najmoćniji. Možda bi se drugi trebali ugledati. Stalno netko nešto priča, a nitko ništa ne radi...
Hajduk?
– Stalno se netko s nekim bori ili se svađa, a nema rezultata. Ne postoji dugoročni koncept. Jer da je postojao, onda bi se nešto dogodilo. Ako se ne može kupiti igrača, onda ga se mora stvoriti. No, za to je potreban dugoročan period. Ništa se na silu i preko noći ne može napraviti. To je samoubojstvo... – zaključio je Živković.
Cijeli intervju s bivšim kapetanom naše nogometne reprezentacije pročitajte u sportskom tjedniku Max.
po mom misljenju jedan od najboljih golova u povijesti l.p. i opcenito!! svatko tko je igrao nogomet zna da je najteze pogodit loptu koja ti pada na glavu,a kamoli volej uvalit. kada lopta ide prema tebi,dovoljno je 20ak% snage udarca da odleti,ne znam di,ali pogodit ju dok pada kao da si ju ispustio sa neke zgrade,to je umjetnost!! zato je to po meni jedan od najlijepsih golova svih vremena!!