Veslački as Damir Martin (30) uplovio je u luku. Ali nije to učinio natraške, kako to veslači čine, nego licem u lice s lijepom učiteljicom tjelovježbe Ivanom Cvetnić koja je na Silvestrovo postala gospođa Martin. Damir i Ivana svoju su svadbenu svečanost održali u novogodišnjoj noći što se čini pomalo luckastim.
– Zajedno smo došli na tu ideju. Nisam čuo za takvo što, no vjerojatno nismo jedini. Pa, moji su roditelji takvo što planirali, no oni su se ipak vjenčali jednog 28. prosinca – kaže Damir i dodaje:
– Naša svadbena svečanost održala se u dvorani Kornati u City Plazi. Bilo je 300 svatova, a feštalo se do osam ujutro.
Kad god se neki sportaš u najboljim godinama oženi, uvijek se pitamo kako će to utjecati na njegovu karijeru.
– Na mene to može utjecati jedino pozitivno jer ovaj brak je mirna luka u kojoj se ja dobro osjećam. Svatko ozbiljan i zreo planira suživot i zasnivanje obitelji s osobom koju voli.
Tri sata ski trčanja dnevno
Odnedavno gospođa Martin i sama se bavila sportom.
– Ivana je bila prvakinja države u mačevanju, a bavila se i rukometom. Ona je profesorica tjelesnog odgoja, radi u dvije škole, a vodi i fitness centar. Dakle, ni nje nema doma po cijele dane, kao ni mene, pa ćemo se viđati navečer prije spavanja. No sve je stvar kompromisa i zato smo se i odlučili na zajednički život, da budemo jedno drugom podrška.
Samo dva dana nakon ženidbe Damir se uputio na zimske pripreme u Austriju. Nije puno uživao u novoj luci.
– Ja sam uživanje poveo sa sobom. Ugodno i korisno.
Martinovi su bili smješteni u višegodišnjoj austrijskoj bazi.
– Bili smo u jednom hotelčiću, pansionu, u mjestu koje se zove Ramsau am Dachstein. Tu dolazimo više godina na skijaško trčanje, a trčim jednom dnevno po 20-30 kilometara. Prije toga, odnosno prije doručka, sat vremena bicikliram na stacionarnom biciklu, a navečer sam ili u teretani ili na ergometru koji sam dovezao sa sobom.
Sve više veslača prakticira skijaško trčanje kao sredstvo stjecanja bazične kondicije.
– Obično to radim desetak dana, da razbijem monotoniju od ergometara. Trčeći na skijama mogu napraviti trening od tri sata i vrijeme prođe brže, a na ergometru ne mogu raditi tri sata baš kao ni toliko dugo vrtjeti sobni bicikl. Ali trčati na skijama mogu.
S njim je u Austriji bio i njegov kondicijski trener Pero Kuterovac koji je došao nakon što se njegov veslački trener Srećko Šuk vratio u Zagreb. Njih su dvojica standardni dio njegova tima, za razliku do sportskog psihologa s kojim više ne surađuje.
– U tih pet godina rada sa sportskim psihologom dobio sam neke alate kojima sada znam baratati, uz pomoć kojih u svakom trenutku mogu prepoznati svoja stanja i djelovati. Psihologa više nemam jer držim da sam spoznao sam sebe, da sam prešao neke dječje strahove. Upoznao sam se dovoljno da se mogu kontrolirati.
U vrijeme suradnje sa sportskim psiholozima Damšo je bio olimpijski doprvak. U Riju 2016. osvojio je srebro zlatnog sjaja, a kada neki Hrvat osvoji olimpijsko srebro, onda svi oni drugi Hrvati od njega takvo što stalno očekuju.
– U tom sam trenutku poletio, ali već sljedeće sezone shvatio sam da se na staroj slavi ne može živjeti, da me ona neće ubrzati, nego samo onakav rad kakvom sam bio posvećen prije. Jer, ja nikome ne mogu zabraniti da radi koliko i ja ili još i više ili da bude brži od mene. Jedino što ja mogu jest da treniram najbolje što mogu.
Za veslača koji ima deset medalja s velikih natjecanja (po pet kao samac i kao član četverca na pariće) i koji je dvaput bio europski prvak u skifu, uslijedile su dvije skromne godine. U postolimpijskoj godini bio je drugi na EP-u, a godinu kasnije nije dospio ni u finale istog natjecanja.
– Mislim da sam bio treći u C finalu. To je bio grozan osjećaj. Niti sam tehnički dobro veslao niti sam imao snage napraviti zaveslaj, a ako bih ga i napravio, ne bih ga uspio zadržati ni 500 metara. Nešto što sam prije radio s lakoćom više nisam uspijevao izvesti pa je to bilo psihički teško.
Spavam 10 sati dnevno
Kakvom bi ocijenio godinu (2018.) kojoj smo okrenuli leđa?
– Bila je to godina u kojoj sam se vrtio u začaranom krugu. Prije godinu dana išao sam na operaciju madeža pa jedno vrijeme nisam mogao trenirati. Kada su na red došli naporniji treninzi, nisam to mogao kvalitetno raditi jer nisam imao bazične snage da ih izdržim. Nakon kraha na EP-u na SP nisam ni otišao jer sam shvatio da tamo nemam što tražiti. U tom trenutku procijenio sam da brzinu čamca i četvrtu utrku na nekom velikom natjecanju ne mogu dobiti.
A u 2019. vadi se olimpijska viza za Tokio 2020.
– Za nastup u Tokiju mi veslači moći ćemo se izboriti na tri natjecanja. Prvo je Svjetsko prvenstvo 2019. na kojem treba biti u prvih devet, a potom slijede Europsko prvenstvo i regata u Luzernu.
Hoće li opet dosegnuti razinu na kojoj je, ne tako davno, bio?
– Svakome tko je negdje bio lakše se vratiti nego dospjeti tamo gdje nikad nije bio. Recept imamo, na meni je da ga primijenim i realiziram.
Hoće li mu godine, a njemu je 30, na tom putu biti protivnik?
– U sportu su tridesete dosta teške. Nisam star, no dosta kolega sportaša kaže mi da u tim godinama trebaš puno više trenirati za jako malo napretka.
Treba li mu sada i više vremena za oporavak od treninga ili nastupa nego prije?
– Osjetim da više toga boli i koči nego prije, kao ovo s leđima, ramenima, koljenima. Nije više ugodno kao s 20 godina. Sada se pola sata manje sna osjeti više nego prije i zato moram biti puno discipliniraniji.
Zar i prije nije bio discipliniran? Pa u veslanju bez spartanskog rada nema uspjeha.
– Jesam, bio sam, no ipak sam volio ostati dulje gledati neki dobar film. Nisam pazio koliko spavam, a sada shvaćam da moram biti programiran kao kompjutor.
Koliko mu je sna potrebno da se osjeća posve kapacitiranim?
– Devet sati preko noći i još jedno sat vremena preko dana – zaključio je Damir.
>> Pogledajte kako su se hrvatski navijači zagrijavali prije Makedonije
sjajna je bila ona njegova utrka u finalu OI u Riju.... tako malo, jako, jako malo mu je nedostajalo da postane olimpijski pobjednik u skifu. Šteta....