Definiranje nacije u samo jednom filmu ili jednoj knjizi nije baš zahvalna zadaća jer za širi kontekst ipak je nužno nešto malo više. No baš takvim pristupom vodio se nagrađivani britanski redatelj Louis Myles koji je u ponedjeljak u Zagrebu predstavio dokumentarni film “Hrvatska, definiranje nacije”. U zanimljivo interpretiranom kolažu povijesnih političkih okolnosti raspada bivše Jugoslavije, začinjenom najpoznatijim nogometnim pojavama posljednjih pedesetak godina autor je pokušao dočarati šire značenje naše nogometne reprezentacije. S manje-više poznatim pojmovima i kadrovima, priča je prožeta ratnim strahotama devedesetih godina prošlog stoljeća i zapravo je još jedan podsjetnik na patnju i žrtve. Myles je, rekli bismo, sve to dobro razumio...
Iznimne osobnosti
– Trenuci u povijesti znače mnogo. Ono što je generacija vaših nogometaša napravila 1996. i 1998. godine uistinu je mnogo značilo Hrvatskoj. Kada radim film o sportu, uvijek mora imati takvu, nevjerojatnu pozadinu. Tih devedesetih bio sam tinejdžer i nisam razumio povijesni kontekst svega što se zbivalo, no gledajući te dresove s kockicama, uz fenomenalan nogomet koji je vaša reprezentacija igrala, odmah sam shvatio što je Hrvatska. Kasnije sam, kako sam sazrijevao, shvatio koliko je u toj skupini igrača bilo ljudi iznimnih osobnosti. Film je povijesni dokument onoga što se dogodilo, priča o tome kako su politika i sport utjecale na raspad Jugoslavije. Franjo Tuđman shvatio je koliko je sport važan. To je i lijepa priča o povezanosti skupine igrača koji su postali ikone... – počeo je Myles.
Kazali ste da ste bili “zaljubljeni” u tu generaciju s Eura u Engleskoj 1996. godine?
– Apsolutno. Genijalnost vašeg dresa bila je nenadmašna. Kako mogu zaboraviti Šukerov gol protiv Danske ili genijalnost Prosinečkog ili Bobana?
Nemate neku posebnu vezu s Hrvatskom, samo vam se svidjela ta naša povijesna etapa?
– Baš tako. Znali smo da ćemo okupiti skupinu iznimno karizmatičnih osoba. Slaven Bilić jedan je od omiljenijih stranaca u povijesti Premiershipa, svi ga vole. Uz Bobana i Asanovića, Štimca, znao sam da ćemo napraviti dobru priču.
Je li bilo teško spojiti nogometni kontekst s političkim?
– Da. Kada sam počeo proučavati, shvatio sam koliko je nogomet bio važan u raspadu Jugoslavije. Navijačke skupine bile su izraz nacionalizama, a navijači su išli u rat. Sve je to relevantno. U nekom smislu takve tenzije još postoje i zato je bilo malo zafrkano. Ali zato u filmu imamo Martina Bella, britanskog ratnog izvjestitelja. On je svjetski poznata osoba na zapadu. Cijeli rat proveo je u bijelom odijelu i imao je pristup Tuđmanu i Miloševiću. On je sve vidio i u filmu spojio, to je bilo jako važno. Za mene je ovo priča o prijateljstvu nevjerojatne skupine igrača i svemu što su morali proći zajedno. Zato je ta sreća bila takva kada ste završili treći u Francuskoj, gdje ste, uz Nizozemsku, igrali najbolji nogomet.
Koliko vam je trebalo da završite film?
– Oko godinu dana. Bilo je brzo zahvaljujući pomoći igrača, ali i HRT-a, srbijanske televizije, sve je na kraju ispalo dobro...
Jeste li zadovoljni na kraju?
– Naravno. Bio sam malo nervozan uoči premijere. Nisam mogao samo napraviti priču o tome kako je Hrvatska imala talentiranu generaciju nogometaša koja je igrala dobro na nekoliko turnira. Trebao je, naravno, širi kontekst. Prve reakcije nakon premijere bile su nevjerojatno pozitivne, što mi je skinulo veliki pritisak s ramena. Slaven Bilić bio je oduševljen filmom, hrvatski premijer bio je tamo i čini mi se da je film doživio kao dobar posao. Kada napravite takvo nešto, znate da je super stvar. Ovo je hrvatska priča namijenjena svijetu. Znam da će se ovim filmom sada baviti mediji u Americi i Engleskoj. Nije samo stvar u nogometu, mnogo toga možete naučiti bacite li pogled unatrag. Razgovarao sam o filmu s Judeom Bellinghamom, engleskim nogometašem koji igra u Borussiji Dortmund. Dečko je jako bistar i vrhunski je igrač. Pokazao sam mu trailer u kojem je vidio Šukerov pogodak, virtuoznost Prosinečkog: “O moj Bože, kakva vještina...” – kazao je, a potom proveo dvadesetak minuta pregledavajući njihove videoklipove na YouTubeu. Htio je saznati više o ratnim zbivanjima... Zato je važno da se ovakve priče ispričaju na pravi način, što točnije.
Bilić duboko promišlja
Tko je po vama najsnažnija povijesna figura te priče?
– Očito je ta priča sa Zvonimirom Bobanom na Maksimiru posebno važna. Vjerojatno bi rat počeo bez obzira na događanja s navijačima Dinama i Zvezde. Pritisak koji je bio na njegovim leđima, s kojima je morao živjeti, jako je težak. Prosječni ljudi s tim se ne susreću. Jako je teško to podnijeti. U toj skupini igrača jako je puno inteligentnih i karizmatičnih. Sa Slavenom Bilićem razgovarao sam nekoliko sati, on duboko promišlja, a Igor Štimac je zabavan. Meni je bilo važno ispričati pravu priču – zaključio je Myles.
>> Pogledajte što je Dario Šimić rekao o filmu
Da je izbijanje ratova na prostoru bivše SFRJ ovisilo o navijačima, ne bi ih bilo. Rat je posljedica Memoranduma SANU-a o tobožnjoj neravnopravnosti Srba u bivšoj Jugoslaviji i iskorištavanju nad njima koji su tobože provodili Hrvati, Slovenci, Albanci itd. Srbijansko vodstvo je potom krenulo u jogurt revolucije, "mitinge istine", a onda je puškarati krenula i JNA. Država se ubrzo raspala.