Bez obzira na to što joj ova koronavirusna godina nije bila posebno uspješna – najbolji rezultat, četvrtfinale Adelaidea, ostvarila je još u siječnju, iako se ni treća kola Australian Opena i US Opena ne smiju zanemariti – i što je na WTA listi pala s 19. na 32. mjesto, Osječanka Donna Vekić ostala je u svjetskom teniskom vrhu s imidžem tenisačice koja ima sve predispozicije za velike stvari.
Ima manje-više sve udarce, dobro igra na svim podlogama, ima visinu (179 centimetara) i s 24 godine života još je mlada (u poretku igračica do 25 godina nalazi se na obećavajućem 14. mjestu). Igračica je to snažne volje, velike odlučnosti i iznimne kompetitivnosti.
Dva naslova i još šest finala
Zasad se može pohvaliti dvama osvojenim turnirima (Kuala Lumpur 2014. i Nottingham 2017.), ali još je čak šest puta nastupila u finalu (lani u St. Peterburgu i Nottinghamu). Što se Grand Slam turnira tiče, najdalje je otišla na US Openu prošle godine kada je stigla do četvrtfinala, s Roland Garrosa i Wimbledona ima po jednu osminu finala.
Ali može se pohvaliti i pobjedama nad Petrom Kvitovom (kad je ova bila druga tenisačica svijeta), Sloane Stephens (osvajačica US opena i finalistica Roland Garrosa), Viktorijom Azarjenkom, Belindom Benčič, Caroline Garcijom (kad je bila četvrta na WTA listi), Kiki Bertens...
Sve su to bili razlozi za jedan opširniji razgovor s njom, a to što je Donna (s ocem Igorom) bila u Monte Carlu, gdje je već započela pripreme za novu sezonu, danas i nije neki problem.
Za početak pitali smo je koliko dugo kani ostati u Monaku i kakvi su joj kratkoročni planovi za prosinac i siječanj?
– Planiram ostati u Monte Carlu do Božića. Ovdje imam uistinu optimalne uvjete za trening, tenis igramo na vanjskim terenima, a imam i dovoljno sparing-partnera – izvijestila nas je Donna.
Planirate li odlazak u Australiju i kad bi to bilo?
– Prema prvotnom planu trebali smo putovati već 14. prosinca i potom odraditi obveznu dvotjednu karantenu. Tako smo već sve i organizirali, ali onda je australska vlada donijela neke korekcije, vjerojatno će pomaknuti i početak Australian Opena za dva tjedna, pa sad čekamo konačnu odluku kad možemo putovati. A čekamo i usuglašavanje službenog rasporeda početka nove sezone.
Znači u Kneževini imate sve, kako ukratko izgleda jedan vaš radni dan u Monte Carlu?
– Budim se ujutro oko osam sati, potom doručkujem. Od 9.30 do 12.30 sati je vrijeme za fitness i tenis, potom ručak, pa odmor. U poslijepodnevnim satima odradim još jedan kondicijski trening jer smo sad u fazi kad najviše radimo na tjelesnoj pripremljenosti. Slijedi oporavak i masaža pa večera i odlazak na spavanje. Dan mi je potpuno ispunjen i brzo prođe.
Sezonom koja je iza vas sigurno niste zadovoljni – osam pobjeda i 11 poraza, po rezultatima u 2020. tek ste 65. na WTA listi – što vas je onemogućilo u postizanju boljih rezultata: pandemija koronavirusa, promjena trenera ili nešto treće?
– Ove sezone uistinu je bilo svega, očito je da se nisam najbolje prilagodila ovom novom normalnom vremenu kad sam se vratila na turnire. Prekid suradnje s Torbenom Beltzom jako me pogodio, ali okrenula sam novu stranicu u karijeri i gledam prema naprijed.
Bilo je i manje turnira, jer su mnogi otkazani zbog pandemije, pa je možda pritisak bio veći?
– Zapravo i ne, najviše mi je smetalo to što nije bilo publike i navijača. Dok je nekima to odgovaralo, meni je bilo grozno. Nadam se da ćemo uskoro opet igrati s publikom.
U srpnju ste prekinuli suradnju s njemačkim trenerom Torbenom Beltzom, nakon dvije i pol godine zajedničkog rada. Sada vam je trener Francuz Sam Sumyk, kako je počela suradnja s njim, kakav je on kao stručnjak i osoba?
– Rezultatski ta suradnja izgleda loše (Donna je na posljednja tri turnira ispadala u prvom kolu, op. a.), ali zapravo je jako dobra. Odmah smo pronašli zajednički jezik na terenu i vjerujem da ćemo uspješno surađivati te da će to potvrditi i rezultati. Sam ima jako puno iskustva i vjerujem da mi može pomoći da napredujem i postignem svoje ciljeve. To je već učinio s nekoliko igračica.
Da, Sumyk je uspješno radio s Vjerom Zvonarjevom, Viktorijom Azarjenkom, Eugenie Bouchard, Garbine Muguruzom i Anastasjom Pavljučenkovom. Tko je još u vašem stručnom timu, osim tate Igora, naravno?
– Pa, dakle, teniski trener je Sam Sumyk, kondicijski trener Zlatko Novković, fizioterapeuti su Velibor Viboh i Toni Nenadić, Carlos Sternecker je osteopat (to je onaj stručnjak koji finom palpacijom utvrđuje gdje se nalaze tenzije i blokade u tkivu koje mogu biti uzrok bola, op. a.), tu su još i sparing-partneri koji se mijenjaju, mentalni treneri, nutricionisti... Cilj mi je uvijek imati najkvalitetniji tim za sljedeće stepenice u mojoj karijeri, a posebno mi je važno pozitivno okruženje. Hvala im svima na doprinosu u tom smislu!
Fed kup reprezentacija je naša bolna rana, 13 godina već tavorimo u Euroafričkoj zoni. Petra Martić se oprostila od reprezentacije, ali vratila nam se Ana Konjuh, tu su i Jana Fett, Tereza Mrdeža, Lea Bošković..., možemo li u dogledno vrijeme napraviti neki pomak prema svjetskom vrhu, trenutačno smo na ITF-ovoj listi reprezentacija tek 30. na svijetu?
– Ja vjerujem da možemo i da će se to dogoditi u sljedećih nekoliko godina. Jako mi je drago da se Ana uspješno vraća tenisu i nadam se da ćemo uskoro opet zajedno igrati za reprezentaciju. Igrati za nacionalnu vrstu (Donnin učinak u reprezentaciji u pojedinačnim dvobojima je 11 pobjeda i sedam poraza, op. a.) za mene je posebno iskustvo i želim tu dati svoj doprinos u budućem velikom rezultatu.
Svojedobno su vam nudili britansko državljanstvo, jeste li zažalili što tu ponudu niste prihvatili?
– Ne, nisam zažalila. Bila je to možda teška odluka u to vrijeme, ali znam da je bila dobra odluka. Ponosna sam na svoj odabir.
Kakva je Donna u običnom životu? Kako biste predstavili sebe?
– Pa, ja sam zapravo vrlo jednostavna i opuštena osoba. Najviše volim provoditi vrijeme sa svojom obitelji i prijateljima.
U karijeri ste samo od turnirskih nastupa zaradili oko 30 milijuna kuna (4,5 milijuna USD). To je veliki novac, iako znamo da imate i velike troškove. Kakav je vaš odnos prema novcu?
– Od samog početka karijere smatrala sam da trebam investirati u sebe i svoj tim, kako bih mogla napredovati i imati što bolje rezultate. Nisam rastrošna i pazim koliko ću potrošiti, što ne znači da si ponekad ne priuštim nešto što mi se sviđa. Ipak, i dalje sam u potpunosti fokusirana na investiranje u daljnji rad i teniski razvoj. Za to je potrebno imati brojan i kvalitetan tim ljudi koji će mi pružiti šansu za razvoj, a sve to, naravno, košta.
A kakav je vaš odnos prema modi? Pratite li trendove, iako se čini da vama sve pristaje, što se može vidjeti i na vašem profilu na Instagramu...
– Hvala vam na tome. Pratim modu i to jako, ali nisam ovisna. Uvijek tri puta promislim prije nego kupim nešto. Tenis i moda, da, oni mogu zajedno.
A koje vam je omiljeno jelo?
– Lazanje i palačinke s Nutellom.
Uđete li i sami ponekad u kuhinju da nešto skuhate sebi i drugima i što to obično bude?
– Jako volim kuhati, ali kad treniram cijeli dan, onda nemam snage još i za kuhanje. No zato sam tijekom karantene provela puno vremena u kuhinji i naučila neke nove recepte. Kad sam bila mala, a to radim i sad, po povratku kući u Osijek uvijek bih od ujne tražila da napravi lazanje. A kako sam sve više putovala, morala sam ih i sama naučiti pripremati tako da se sad mogu pohvaliti da je to moj specijalitet.
Ambasadorica ste turizma Osječko-baranjske županije. Pa, kad nekome predstavljate svoj Osijek i svoju županiju, što mu preporučujete da vidi i osjeti?
– Svakako da se prošetaju promenadom uz Dravu i da posjete Tvrđu, taj naš prekrasni barokni grad iz 18. stoljeća. Posebno sam ponosna zbog ove uloge ambasadorice, imam puno planova oko toga. Ove godine smo u Osijek, na turnir Hrvatski Premijer tenis koji smo organizirali, doveli sve najbolje hrvatske tenisače i tenisačice i na taj način smo prema Hrvatskoj i svijetu, kroz izravne televizijske prijenose, promovirali i hrvatski tenis i Osječko-baranjsku županiju. A i za sljedeću godinu imamo neke nove planove, ali neka to zasad ostane mala tajna.
Baka predavala Davoru Šukeru
Iz sportske ste obitelji, čime su se ono sve bavili tata Igor, mama Brankica, baka Lidija...? I tko je od njih možda zaslužan za to što ste se vi počeli baviti tenisom?
– Da, u mojoj su obitelji svi sportski orijentirani iako nitko nije igrao tenis. Tata Igor se bavio nogometom, mama Brankica bila je atletičarka, a baka Lidija je bila profesorica tjelesnog odgoja. Tako da nitko posebno nije utjecao na to da ja počnem trenirati tenis. Kao mala djevojčica imala sam jako puno energije pa sam se počela baviti gimnastikom, a tek poslije sam probala tenis. Zavoljela sam taj sport i tu sam, evo, i danas. I zahvaljujem svim trenerima u mojoj karijeri koji su radili sa mnom i koji su zaslužni za moj razvoj. Naravno, uz moje roditelje.
Kad ste shvatili da želite biti tenisačica i što vas je posebno privuklo bijelom sportu?
– Tenisu me najviše privukao taj natjecateljski naboj. Ja mrzim poraze, a obožavam pobjede, a u tenisu skoro svaki tjedan imate mogućnost za nastup na novom turniru.
Čime se bavi vaš mlađi brat Bruno, što vam on obično kaže kad se sretnete?
– Bruno studira za komercijalnog pilota i mislim da jedva čeka da jednog dana počne letjeti po svijetu. Ponosna sam na njegov trud i uspjehe, radi se o vrlo zahtjevnom i kompleksnom školovanju.
Postoji li u svijetu sporta osoba kojoj se posebno divite? I imate li kontakte s još jednim velikim osječkim sportašem – Davorom Šukerom, kojemu je vaša baka Lidija predavala tjelesni u školi?
– Nikoga posebno ne bih isticala, svi istinski profesionalci, svi istinski sportaši znaju koliko rada, truda i odricanja je potrebno da bi se postigao vrhunski rezultat. Ja jako cijenim marljive ljude. A što se Davora tiče, s njim imam odličan odnos, prijatelji smo i često se družimo.
U jednom od prijašnjih razgovora spomenuli ste nam da vam je jedan od najvećih ciljeva osvajanje Grand Slam turnira. Gdje bi se to po nekom vašem osjećaju moglo dogoditi – u Wimbledonu, Roland Garrosu, na Australian Openu ili US Openu?
– Ja se nadam u Wimbledonu, to mi je najdraži turnir, a i volim igrati na travi, iako sam dobra na svim podlogama. No neću se žaliti ako se to dogodi i na nekom drugom od ovih velikih turnira. Sve ih volim...
A Olimpijske igre? Je li vam još uvijek vruća želja nastupiti u Tokiju?
– Naravno, jedva čekam. To mi je cilj i san otkad sam počela igrati. COVID-19 je ove godine pokvario mnoge planove, ali ja se nadam da će se Igre održati sljedeće godine i da ću moći nastupiti – najavila je Donna.
Uz njezinu želju, jedini uvjet za njezin nastup u Tokiju je dobar plasman na WTA listi. Morala bi biti među prvih 56 tenisačica svijeta. Sitnica, naša Osječanka vrijedi puno više!
Donna je zgodna žena