Hrvatski tekvondaši započeli su u Beogradu četverodnevno Prvenstvo Europe s tri medalje. Matea Jelić (73 kg), Bruna Duvančić (49 kg) i Josip Teskera (54 kg) uspješno su apsolvirali svoje četvrtfinalne borbe ali ne i one polufinalne.
A po onome što se u tim polufinalima događalo, najbliže finalu bio je upravo 23-godišnji Kninjanin.
- Još sam u stanju šoka, kao da sanjam. Stvarno mi je malo i žao što nisam otišao korak dalje, bio sam jako blizu, sekunde su me dijelile od finala. No, ne mogu biti nezadovoljan jer sam na svom drugom seniorskom Prvenstvu Europe osvojio drugu broncu. Nije baš lako ponoviti medalju i zato se želim zahvaliti svom klupskom treneru Pinjuhu i trenerima reprezentacije, mojoj obitelji i curi koja me došla podržati - kazao je Josip koji je izgubio od kasnijeg prvaka Europe Camoglua koji je očito imao svoj dan:
- Kada se dođe do polufinala, tada detalji odlučuju detalji tko će biti prvi i danas je on imao koji detalj više koji ga je odveo do zlata.
Teskera je član Taekwondo kluba Div ali je i student.
- Već 16 godina treniram tekvondo a student sam ekonomije na Veleučilištu Marko Marulić iz Knina.
Drugu medalju za Knin osvojila je Kninjanka "na privremenom radu u Splitu" Matea Jelić. Njoj je to druga europska bronca u karijeri u kojoj, osim olimpijskog, ima i europsko zlato. I kao takva ona nije bila zadovoljna svojim dometom iako je izgubila od aktualne svjetske a sada i europske prvakinje Francuskinje Laurin.
- Normalno da nisam sretna. Ja ne volim treća mjesta, ja želim samo zlato. I ako nije zlato ja onda znam da nešto nije dobro u meni. Prvo ću se odmoriti a onda naći načina da budem najbolja, zato što jesam najbolja samo to još mentalno nisam pronašla u sebi. Uostalom, ovo nije moja kategorija, ja se želim vratiti u 67 kg. Ne želim raditi do 73 kg ali sam zahvalna na prilici i na medalji i jedva čekam sljedeće natjecanje.
Nije li Matea malo prestroga prema sebi?
- Nisam, moj je savjet da svi tako budu. U životu uvijek treba očekivati puno od sebe, zato što svi možemo biti bolji u onome čemu smo posvećeni. Ako nešto radite po cijele dane ne treba očekivati ništa manje. Tražim od sebe onoliko koliko bih i trebala.
Od sebe je više tražila i Bruna Duvančić tako da ni ona nije bila sretna sa svojom trećom brončanom medaljom u četiri nastupa na najvećim seniorskim natjecanjima.
- Naravno da je uvijek malo teže nakon poraza kojeg sam ovaj put doživjela u polufinalu protiv Turkinje Merve Dincel. Da sam mogla bolje, jesam i zato je ostao veći žal. Vjerujem treneru da sam mogla ići do kraja. Uostalom, europsku prvakinju Španjolku Cerezo sam pobijedila prije mjesec dana ovdje u Beogradu, na turniru a i Merve sam već pobjeđivala. Vjerujem da se ovo događa s razlogom i da Bog za mene u budućnosti sprema nešto više.
Je li zbog toga i trener Toni Tomas bio ljut?
- Naravno, to je bilo u žaru borbe jer on je vidio nešto više. On je vjerovao da sam mogla otići do kraja, do zlata. Spletom okolnosti to se nije dogodilo ali vjerujem da će se dogoditi i to da ću ja biti ta koja će biti na vrhu.
A ovo je bila medalja i za njenu sestru blizankinju Ivanu koja je doživjela tešku ozljedu koljena koja ju je izbacila iz stroja na neko vrijeme.
- Naravno. To mi je bila još veća motivacija i zato ova medalja ima još veće značenje. Želim sestri da se što prije oporavi i da u budućnosti zajedno osvajamo medalje - kazala je Bruna s knedlom u grlu.