U težinskoj skupini (49 kg) u kojoj se svjetski proslavila jedna njena klupska kolegica (trostruka prvakinja Europe Lucija Zaninović), svoju prvu svjetsku medalju (broncu) osvojila je 18-godišnja splitska maturantica Bruna Duvančić.
S obzirom na to da je s nevjerojatnom lakoćom pobijedila bivšu svjetsku prvakinju Vanju Stanković, a potom i odličnu Vijetnamku Truong, koja je netom prije eliminirala braniteljicu naslova Meksikanku Souzu, zapitali smo ju otkud joj toliko samopouzdanja sa samo 18 godina?
- Za to su zaslužni moji treneri i sparing partneri. Mi u našem klubu i odrastamo tako da vjerujemo u sebe i tim koji stoji iza nas, odrastamo u uvjerenju da se sve može kada se vjeruje u sebe. Tekvondo treniram već više od deset godina.
Nakupilo se vjere u rezultate teškog rada.
- Jest i zato bih htjela zahvaliti trenerima Toniju Tomasu i Veljku Lauri, sparing partnerima, svom timu. Tekvondo je moj život.
Gledajuć njene borbe, stekli smo dojam da jako pažljivo sluša trenera Tonija Tomasa i da on što joj on kaže ona već u sljedećoj sekundi realizira u borilištu.
- Pa naravno. Ako želimo biti najbolji moramo slušati trenera i svaki njegov potez. On zna najbolje. Mi kada smo u borbi ne možemo biti toliko skoncentrirani na taktičke detalje kao on koji mi govori točno ono što trebam napraviti da dođem do pobjede.
Nažalost, njena nekoliko minuta mlađa, sestra blizanka Ivana ozlijedila je šaku na posljednjem treningu prije polaska na put pa u Baku nije niti doputovala. A riječ je o curi koja je na prošlom Svjetskom prvenstvu bila brončana u kategoriji do 53 kilograma. I koja je, baš kao i Bruna, na prošlogodišnjem Prvenstbu Europe bila treća.
- Teško mi je to palo što je nema ovdje no to nije izazvalo nikakav poremećaj u mojoj glavi. Znam da ona uz mene, i ja uz nju, i da ćemo jednom i zajedno pokazati koliko vrijedimo.
Je li to najveći obiteljski san da njih dvije poput sestara Zaninović jednog dana na istom velikom natjecanju izbore medaljaško postolje?
- Naravno. A sanjamo i olimpijsko postolje. Za to radimo i svako jutro se s tim ciljem budimo. Mi to, sa svojim timom, želimo ostvariti.
Ima li većeg gušta u sportu nego imati sestru blizanku koja se bavi istim sportom i koja je jednako kvalitetna?
- Da, to je doista veliko zadovoljstvo. Jedna drugoj smo motivacija. Guramo jedna drugu do krajnjih granica. To je baš ljubav koju se ne može opisati. Mi smo po cijele dane skupa, osim kada smo u školi.
A današnje maturantice razdvojila je odluka oko srednjih škola.
- U osnovnoj školi smo išle u isti razred i sjedile u istoj klupi ali smo se razdvojile kod upisa srednjih škola. Ona se otišla školovati za dentalnog tehničara a ja sam upisala Opću gimnaziju "Marko Marulić" a sljedeći korak mi je studij kineziologije. Taj izbor različitih škola isprva je bio šok za obje, naročito prvih mjesec dana razdvojenosti, no navikle smo se.
Bruna i Ivana su, dakako, fizički jako slične no ipak ih se može razlikovati.
- Ivana je drugačije fizički građena. Ja sam viša a ona je snažnija i eksplozivnija. Ona je ovdje trebala nastupiti u kategoriji do 57 kilograma i to i jest njena kategorija za ubuduće no trebat će joj vremena da se izgradi i da ojača - ističe Bruna koja u svojoj trofejnoj tribini ima već priličan broj medalja.
Nakon što je bila kadetska i juniorska prvakinja Europe, osvojila je i broncu na seniorskom Prvenstvu Europe a mi se nadamo da je to za ovu ambicioznu djevojku tek početak.