Možda KK Split ne bi ispao u osmini finala Kupa Hrvatske od Cibone u utakmici koja još uvijek, unatoč teškim vremenima, ima okus derbija da je Bruno Šundov (37) imao pravo igrati. Trebao je to biti povratnički nastup rođenog Splićanina u žuti dres koji kao senior zapravo nikad nije obukao jer je bio ispred svoga vremena.
Naime, u bijeli svijet otišao je kao klinac, onda kad smo se još čudili zašto idu u NBA, a da nisu odigrali ništa u našoj ligi, Europi, sve što je nekad bilo normalno.
Danas je nenormalno da ostaješ ako imaš 220 cm visine. Prošao je Bruno Šundov doslovno pola planeta, vjerojatno se sada osjeća kao kapetan duge plovidbe. U dvadeset godina zaigrao je u čak 29 klubova iz 16 zemalja.
Ptica selica
Duboko udahnite: Dallas Mavericks, Leones de Ponce (Portoriko), Indiana Pacers, Boston Celtics, Cleveland Cavaliers, New York Knicks, Gary Steelheads (svi SAD), Maccabi Tel Aviv (Izrael), Pepinster (Belgija), Alicante (Španjolska), AEL Limassol (Cipar), Baloncesto Leon (Španjolska), ASK Riga (Letonija), Cibona, Menorca, BC Donetsk (Ukrajina), Kavala (Grčka), Valencia, Lukoil Academic (Bugarska), Osječki sokol, Rain or Shine Elanto Painters (Filipini), Jazberenyi KSE (Mađarska), Al-Ahli (UAE), Toros del Norte (Nikaragva), Petrochimi (Iran), Al Shaab, Banijas Abu Dhabi (UAE).
Zauzeo je Šundov u nedjelju za vrijeme utakmice Splita i Cibone mjesto na svečanoj tribini slavnih Gripa kamo su ga osamdesetih roditelji vodili da gleda najveću momčad u povijesti europske košarke. Slike Tonija, Dina, Perasa, Sobina i Bože Maljkovića na rukama navijača podsjećaju na to kakva su to vremena bila.
Nešto je još ostalo nakon svih ovih godina kako ga nije bilo. Možda nemaju jaku momčad, ali Gripe još imaju dušu, najzabavniju publiku na svijetu koja odlično razumije košarku i koja je u završnici uzela u đir Luku Žorića te posprdno vikala „heja, heja cibosi“. Imaju četiri starija gospodina u majicama Utah Jazza, lika koji je cijelo vrijeme stajao iza klupe Cibone, gestikulirao i zabavljao društvo, i imaju najboljeg spikera u državi.
Šundov je izašao u jakni, u Splitu je malo hladnije nego tamo gdje je bio zadnjih godina, u što se uvjerio i popevši se do Vidilice na Marjanu... „Smrza sam se ka mali miš“, rekao je na povratku. Nije ni čudo nakon četiri godine u arapskom svijetu...
– Tamo sam baš živio. Košarka kao košarka je level O. K., više-manje. Htio sam raditi neke kampove, zbog toga sam bio tamo. Nije upalilo i zato sam se vratio.
Gdje je bilo najegzotičnije u karijeri, možda Filipini?
– A nije, svi misle da je to egzotika, ali tamo se igra ozbiljna košarka, pune su dvorane, po 15-20 tisuća ljudi, stavi na YouTube pa ćeš vidjeti. Nije za podcijeniti. Specifičan izlet bio je u Nikaragvu kad su me angažirali za jedan turnir. To je sve zajedno možda trajalo deset dana.
Ostaje zapisano da je Šundov bio član pet NBA klubova.
– Na to mi je prva asocijacija riječ „profesionalac“. Sve je napravljeno da ti odrađuješ svoj posao kako treba. Tamo sam naučio kako se ponašati prema poslu. Suigrači? U Dallasu je bio Dirk Nowitzki, počeli smo zajedno, u Indiani Reggie Miller, u Bostonu Paul Pierce, u Clevelandu LeBron James... Svaka je momčad imala neku ikonu i igrala onako kako se taj ponaša. U New Yorku je bio Stephon Marbury i to je bio cirkus, ekipa je stalno gubila. U Indiani je vukao Miller pa je momčad svake sezone bila u play-offu – prisjetio se Šundov, koji je nakon toliko godina završio u svom Splitu... Trener mu je ujedno i izbornik. Je li Ivica Skelin dobar izbor za reprezentaciju?
– Bio mi je trener u Pepinsteru, surađivali smo dvije-tri godine. A nećemo o tome je li za izbornika, nije moje da se u to petljam.
Da danas počinjete ispočetka...
– Ništa ne bih mijenjao! Svatko bi nešto mijenjao, ali ne možeš, takav je život, nepredvidiv. Sve sam odluke donosio sam i ne žalim ni za čim.
Jedan je rezultat ostao pomalo zaboravljen, iz 2001. godine.
Osvojio srebro
– Da, bio sam član reprezentacije do 21 godine koja je osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu u Japanu, igrali smo u finalu protiv SAD-a. Jedno od ljepših sjećanja iz moje karijere. Neven Spahija bio nam je izbornik, imali smo šanse, vodili smo pet-šest razlike četiri minute do kraja. Bila je to jako dobra generacija, s naše su strane bili Mario Stojić, Zoran Planinić, Krešo Lončar... a s njihove Carlos Boozer, Troy Bell, Nick Collison... Sve igrači koji su poslije imali lijepu NBA karijeru – prisjetio se Šundov.
Nismo tada shvaćali, ali ostao je to do danas jedan od najvećih uspjeha hrvatske košarke.