Zanimljivo društvo okupilo se u The Baru na Vrbanima. Tina Goreta (28), Nikola Kukić (32) i Boris Sesar (38) u privatnom životu obavljaju menadžerski posao. A od njega se rehabilitiraju triatlonom. Kažu da im je to bio idealan način rješavanja stresa. A kako to obično biva, apetiti polako rastu. Planovi su češći i ozbiljniji nastupi na utrkama Ironmana širom svijeta. Riječ je o najzahtjevnijoj kombinaciji utrke koja se sastoji od četiri kilometra plivanja, 180 kilometara vožnje biciklom i 42 kilometra trčanja! Za sebe će kazati da su klasični amateri i potreba za ekstremnim naporom čista je strast i potreba bez koje ne mogu. Naravno, za profesionalnu razinu trebaju i ozbiljniju logistiku.
Železni tim
– Osim kvalitetnog sponzora, trebamo i više vremena posvetiti cijeloj priči – kaže Boris, koji je lani u mjesec dana ukupno otplivao, istrčao i biciklom odvozio 1502 kilometra. Baš je on navukao Tinu i Nikolu na ovu ekstremnu priču i formirao Železni tim.
– I ja sam, kao i vi imao percepciju da je to ekipa nadljudi. Iako, da se razumijemo, stvarno je potreban strašan napor. Sama trka je veliki finale, ali do te razine morate doći. Kod nas ljudi zaziru od ovakvih ekstremnih priča jer misle da je to samo za manijake. Ali ne morate se vi pripremati za Ironmana u šest ili sedam mjeseci kao mi. Možete za tri godine tempirati formu. To je sjajan sport za psihofizičko zdravlje – ističe Boris.
Tina dodaje:
– To nije samo sport. To je način života. Najvažnije je da si posložite prioritete. Nakon posla odmah na trening, nema izlazaka, nema kupovanja normalne odjeće jer se štedi za opremu i sve troškove. Zahtjevi su na profesionalnoj razini, a naša logistika ne postoji – kaže Tina i ističe: – Mentalna komponenta je najvažnija. Sve je u glavi. Ovo mi je najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi. Promijenilo me kao osobu. Postupno postaneš ovisan o savršenom osjećaju nakon dvosatnog treninga. To mi je bilo potrebno zbog stresnog posla.
Tina je u priči oko triatlona oko devet mjeseci. Do sada je otrčala jedan polu-Ironman i to u Austriji. Sada trenira svaki dan, odnosno sedam do osam sati tjedno... A onako usput kaže: “Još sam ubacila malo teretane...”.
Krenuli sa 100+ kg
Žene su rijetkost u triatlonskoj kategoriji, općenito u ekstremnim sportovima...
– Teško mi je, nemam se s kim uspoređivati. Dečki su brži i ne mogu procijeniti koliko sam dobra. Ako pričamo o omjerima, onda je to 80-20 u korist dečki. Nema previše djevojaka u ovom sportu, posebno ne mojeg godišta – kaže Tina.
Najuspješniji triatlonci su između 35 i 45 godina starosti.
– To je obrnuto od svih sportskih razina na koje ste navikli. Dokaz je to koliko je važna mentalna komponenta u cijeloj priči. U tim godinama većina sportaša odlazi u mirovinu, a ovdje priča tek počinje. Moraš imati stabilnost – kaže Boris i otkriva: – Kada sam se počeo spremati za prvi Ironman početkom 2015., imao sam 107 kilograma, a krajem srpnja, nakon šest mjeseci krvi i znoja, kada sam završio Ironman, imao sam 84-85 kilograma. Kada krenete u takve pripreme, vrlo lako se možete ozlijediti. Zato je tu jako važan plan treninga. Ma to je “pišanje krvi”. Ne trebaš imati jake mišiće, moraš imati dugotrajnu izdržljivost. Cijeli koncept najbliže je trčanju maratona. Također, razvijaš i mentalnu izdržljivost. Smireniji si i teško te netko može izbaciti iz takta. Jer, kad si šest sati na biciklu, imaš vremena razmišljati o svemu, od postanka svijeta... Nakon nekog vremena, to ti postane potreba.
Boris je odradio dva Ironmana i tri polu-Ironmana. Nikola je istrčao jedan Ironman:
– Meni su pripreme krenule 18. rujna 2016. Krenuo sam sa 105 kg. Iako sam u džoging modu cijeli život. Od početka ove godine krenuli smo u pripreme za polu-Ironmana i za punog Ideja je bila da u Austriji sve troje nastupimo na polu-Ironmanu.
No, uoči nastupa sam se razbolio i otkazao. Odlučio sam se na puni Ironman.
To je, zajedno s Borisom odradio u Češkoj.
– U cijeloj priči najvažnija je organizacija. Posebno kada radite po devet-deset sati. Moraš imati podršku obitelji. Ja imam troje djece, Boris dvoje – kaže Nikola.
Boris i Nikola složili su se da veliku zaslugu u cijeloj priči imaju njihove supruge. Nikolina Ivana i Borisova Ana.
– Svaka čast našim suprugama – gotovo će uglas njih dvojica.
Nikola se sprema za novi Ironman. A želja mu je dvostruki Ironman.
– Ako supruga dopusti – smije se.
Naravno da je i Tina spomenula dečka Daniela Bakovića...
Koliko se u jednoj godini može istrčati Ironmana, pitamo Borisa?
– Jedan, maksimalno dva. Profesionalci odrađuju i do četiri. Ali to je drugi svijet. To vam je kao Luka Modrić i neki naš prvoligaški igrač.
Pola godine priprema
Uzmemo li primjer jednog prosječnog rekreativca, koliko nekome treba da se pripremi za nastup na takvim utrkama?
– Pa negdje oko šest mjeseci. Naravno, puno je tu faktora koji utječu na razinu pripreme. Mislim, to su strašni napori i svaka sekunda života ti je isprogramirana. Posebno za nas koji imamo obitelji. Pogledajte Tinu ili Nikolu. Kada su u punom ritmu treninga i kada su se pripremali za Ironman, odrađuju jače napore nego bilo koji igrač liga petice. Sigurno. Kada vidim one podatke o tome koliko je Luka Modrić pretrčao, tipa 12-14 kilometara. Pa to svatko od nas otrči kad ga probudiš u tri ujutro, kao od šale. Deset kilometara u našem ritmu treninga je ništa – kaže Boris čije društvo je spremnije vjerojatno i od najspremnijih profesionalnih vojnika. Vjerojatno ni fizički kapaciteti Cristiana Ronalda ne bi bili ispred njihovih.
U Hrvatskoj su, među desetak klubova, ovakve priče uglavnom negdje u drugom-trećem planu, no u svijetu su standardi potpuno drugačiji.
– Kod nas se jednom godišnje održava olimpijski triatlon koji sam sada odradila na Jarunu. To je, dakle državno prvenstvo u olimpijskom triatlonu gdje imate 1500 metara plivanja, 39 kilometara bicikla i 10 kilometara trčanja. Nastupilo je oko 200 ljudi, a 50 posto su amateri poput nas. Na tom sam natjecanju osvojila treće mjesto – kaže Tina.
Boris je povukao paralelu s europskim standardima.
– Vani je ogroman novac u igri, posebno u Ironman seriji. Najviše ulažu Kinezi. Primjerice, Jan Frodeno, dvostruki prvak svijeta u Ironmanu, lani je proglašen sportašem godine u Njemačkoj pored njihovih nogometnih, atletskih ili rukometnih zvijezda – kaže Boris.
Koliko je to skup sport?
– Najskuplji je bicikl. Vi ćete sada na utrci u Puli imati oko dvije tisuće bicikla koje vrijede pet milijuna eura. Cijene bicikla su od deset tisuća eura pa više. Kada ih vidite kako izgledaju, imate dojam da sami voze. Ali računajte da u početku morate uložiti 20 tisuća kuna – otkriva Boris.
Svaki triatlonac ima omiljenu disciplinu.
– Kada izađem iz vode, najsretniji sam čovjek na svijetu. Vozio bih bicikl 500 kilometara, samo da poslije ne moram trčati – kaže Boris.
Spomenuli smo Kanađanina Jamesa Lawrencea koji je u 50 dana istrčao 50 Ironmana! Kako je to moguće?
– Na mom prvom Ironmanu sreo sam nekog lika. Vidio sam da mu je tehnika vožnje bicikla bila loša. I ja mu sugeriram da ne može tako voziti, da će se “ubiti”. On me samo pogleda, nasmije se i krene dalje. Na kraju utrke razgovaram sa svojim trenerom i on mi kaže: “To ti je svjetski prvak i rekorder u tridesetostrukom Ironmanu. To je nešto najviše s čim sam se susreo. Ovaj od 50, to je nepojmljivo. Tu mora biti kemija, jer ne može drugačije – kaže Boris koji je na svom prvom Ironmanu izgubio sedam kilograma.
Borisov cilj Celtman
Koliko je skupa prehrana za takve ekstremne napore?
– Sve je skupo. Kada sam krenuo u ovu priču, mislio sam kupit ću si bicikl i tenisice i krenut ću. Ali tu su posebni režimi, od prehrane i opreme – kaže Nikola.
Tina dodaje da nikada više nije jela čokolade, nego kad je u posebnom režimu treninga, a gotovo svaki vikend pronađe neku utrku na kojoj nastupi. Društvo također mora pažljivo selektirati natjecanja jer je kotizacija najčešće oko 300 eura.
Boris se priprema za štafetu u Puli, a potom će u Poreč, zajedno s Tinom na polu-Ironman u listopadu.
– Ja još razmišljam, vidjet ćemo – smije se Nikola.
Ultimativni Borisov cilj je Celtman.
– Ekstremni triatlon u Škotskoj. Četiri kilometra plivanja, 202 bicikla i 42 trčanja. S tim da se pliva na deset stupnjeva u moru. Puni Ironman neću još neko vrijeme, ali stalno razmišljam o tome.
Tina, naravno razmišlja o punom Ironmanu, kroz godinu dana.
– Najprije želim puni maraton, a potom na veće izazove.
Naravno, dečki su spomenuli Admiral koji ih je podržao u njihovim akcijama.
– Naša korporacijska politika oduvijek je bila da podržavamo takve projekte. Posebno kada je riječ o tako zanimljivim i neuobičajenim pričama. Naša praksa i ubuduće bit će podržavanje individualnih sportova i sličnih projekata koji vrlo teško nalaze financijska sredstva – kazao nam je Samed Hadžiaganović, Admiralov direktor za Hrvatsku.