Najteže što Buco, tako ga svi zovu, ovih dana diže jest mobitel, pa se za neuzvraćene pozive ovako ispričavao:
– Izgubio sam 20-ak kilograma, iscrpile su me operacije, a imao sam ih pet, pa trajem tri sata i onda moram ići spavati.
Što se dogodilo višestrukom prvaku Hrvatske u te-kvon-dou, odličnom K-1 borcu i bivšem suvježbaču najjačeg Hrvata Mirka Filipovića?
– U Splitu je 27. listopada održana priredba na kojoj sam se ja borio s Marcellom Adriaenszom, 205 cm visokim Nizozemcem. Nasrnuo sam, a on je bježao. Plasirao sam mu četiri-pet niskih nožnih udaraca i trebao mi je još jedan za prekid meča. No, išao sam na silu, a on mi je blokirao udarac. Osjetio sam bol i vidio posjekotinu na potkoljenici od 15 cm. Vidjela se kost, pomislio sam da nije vanjski prijelom noge pa mi se dogodila psihička blokada. Sagnuo sam se da vidim što se dogodilo, a on me pogodi tzv. letećim koljenom u lijevu jagodičnu kost. Uto liječnik prekida borbu zbog mog krvarenja iz posjekotine koja je potom zatvorena sa 15 šavova.
Zaboravili pregledati oko
Te večeri intervenirala je hitna i Domagoj je završio u bolnici, sa 40 šavova.
– Osim 15 šavova na licu, dobio sam i 25 šavova na nozi. Od toga dana ja sam u lijevom oku doživljavao neke bljeskove i vidio kristalčiće. Mislio sam da je to od šavova, no kada sam skinuo šavove s lica, na lijevom oku mi je pala mrežnica i pukla rožnica. Praktički mi je oko iscurilo, a i leća mi je bila puno oštećena. Sreća u nesreći što se sve to dogodilo na lijevom oku, koje mi je inače slabije.
Da se dogodilo na desnom, zdravom oku, sada bih bio slijep. Da se netko od liječnika iste večeri sjetio pregledati oči, danas ovu priču vjerojatno ne bismo pričali.
– To je bila liječnička pogreška jer su mi oko trebali pregledati odmah, a ne nakon 20 dana. To je prigovor liječnicima na Hitnoj, no imam i riječi velike zahvale cijelom očnom odjelu i dr. Znaoru iz KBC-a Firule koji se sada brine o svemu, a ići će i na operaciju sa mnom u inozemstvo.
Inozemna klinika je nužna jer i nakon pet operacija u Hrvatskoj, situacija s lijevim okom vrlo je kritična.
– Mrežnica mi se počela odljepljivati pa bi to operativno trebalo učvrstiti u Beču, St. Peterburgu, Grazu ili Beogradu, za što nemam novca. Istina, u neku od tih klinika može se i sa socijalnim osiguranjem, no čeka se i po godinu dana, a meni je situacija takva da, što se operacija kasnije obavi, izgledi da mi spase oko to su manji. Operacija stoji 8000 eura, došao sam do zida pa sam pokušao doći do dobrih ljudi koji bi mi pomogli. Morao sam zvati ljude za pomoć. Ne skupljam lovu za kurve, kokain ili aute, nego da spasim oko.
Nažalost, mnogi koje poznaje nisu mu se odazvali.
– Izbrisao sam oko 200 brojeva iz svog mobitela. Žalosno je da mi poziv nisu uzvratili ni neki prijatelji koji imaju novca. Tek u ovakvim situacijama vidiš tko ti je prijatelj. Srećom, odazvali su se ljudi poput splitskog pekara Ivice Babića, vlasnika tvrtke Nihon Nikše Jakišića, gradonačelnikova sina Joška Keruma ili Mirka Filipovića. Kada sam Mirka nazvao, prvi put nakon tri godine, bio je oduševljen što ga zovem, bez obzira što više ne surađujemo. Tek na kraju sam mu rekao zašto sam ga zapravo nazvao, a on mi je odvratio: “Domagoj, ja tebi dugujem, ti si moj prijatelj. U nevolji si, ja ti moram pomoći.” Rekao mi je da će mi, kada se vrati iz Japana, dati ostatak sredstava za operaciju. Zahvalan sam i roditeljima i mojoj djevojci Ani te treneru Vatavuku što su i u mojoj najtežoj životnoj fazi između 2008. i 2010. bili uz mene. Jadna majka je na rubu pa je nastojim poštedjeti loših vijesti.
Osim 8000 eura za operaciju, Domagoj će trebati novac i za putne troškove, ali i za životne potrebe. Jer sve ovo dogodilo se baš kada je trebao početi raditi u jednom novom splitskom fitnessu.
– Nikakva stalna primanja nemam. Radio sam povremeno kao redar i živio sam od toga i od jednog sponzora. No, sljedećih pola godine nesposoban sam za bilo što. Ako mi i spase oko, a već su mi uzeli mjeru i boju za umjetno, neću se smjeti dići iz kreveta mjesecima. Nikakav posao neću smjeti raditi.
Postao sam socijalni slučaj
Tako vam je to kada ste i pomalo naivni, što Domagoj i priznaje:
– Ostao sam na ulici bez kune, socijalni slučaj bez jednog oka. Neka se srame moji bivši menadžeri. S Badr Harijem sam se za svjetski naslov borio na Havajima, za što je on dobio 180.000 USD, a meni je trebalo pripasti 28.000 USD, no ja sam od svega dobio 3000 USD. Od bavljenja K-1 i slobodnom borbom zarađivao sam toliko da spojim od prvog do prvog. Za borbu bih dobio dvije-tri tisuće eura, pa imam automobil star 15 godina.
Sve to što mu se događalo u životu u jednom trenutku dovelo ga je u stanje da mu je postalo svejedno što će s njim biti. Priznaje da ima velike oscilacije u raspoloženju i da mu je u tim trenucima važno da nije sam, pa je ovih dana najviše s djevojkom Anom.
– Nakon tih nekoliko operacija oka, jednu večer sam osjetio jake bolove u ruci i doslovno se moglo vidjeti kako čvoruga, veličine klikera, putuje po ruci. Završio sam na hitnoj gdje mi je dežurni liječnik ustvrdio da se radi o trombozi i poslao me kući uz naputak da se vratim ako mi se pogorša. U tom trenutku svega mi je bilo dosta, znao sam s kakvom opasnosti idem kući, no boljela me ona stvar hoću li se probuditi ili ne. Ana je cijelu noć kraj mene bila budna i plakala, na koncu je ona inicirala hitnu intervenciju tijekom koje mi je tromb zaustavljen četiri centimetra od glavne aorte.