Buljanovim golom u zlatne 70-e

Lagani korak preko rive u svom Tribunju kamo se skrije ljeti, zimi se nađemo u Splitu... Godine prolaze, svako malo prisjetimo se slavnih Hajdukovih dana. Takav je Pero Nadoveza, slavni Hajdukov centarfor s kraja 60-ih i početka 70-ih. Jedan od najvećih strijelaca svih vremena. Navijači su mu tepali “Pere, splitski Pele”, a on je trpao kako je stigao. Šef svlačionice, vođa na terenu. Nije slučajno da je baš on bio autor jednog do najspektakularnijih preokreta u Hajdukovoj povijesti. Lipanj 1971. godine, iza Hajduka su bile tmurne godine, šesnaest ljeta na staroj Plinari nije se slavila titula prvaka. I onda je stigla ta sezona 1970./71., Hajduk je u dvobojima “velike četvorke” (Hajduk, Dinamo, Crvena Zvezda i Partizan) bio neporažen, uspio je beogradske klubove ostaviti iza sebe, a s dvije pobjede protiv Dinama (1:0 u Zagrebu, 3:1 u Splitu) i “plave” je izbacio iz utrke. Pravi rival te sezone bio je sarajevski Željezničar s Josipom Katalinskim, Josipom Bukalom, Enverom Hadžiabdićem i ostalima...

– Kolo prije kraja stigli smo u Beograd na derbi s Partizanom, nismo smjeli izgubiti, odnosno trebala su nam dva boda za sigurnu titulu prvaka. Prije te utakmice u Beogradu svladali smo Vojvodinu u Novom Sadu, znali smo da smo blizu, ali nikada to nije bilo sigurno. I kako je krenulo činilo se da smo potopljeni, Partizan je u prvom poluvremenu poveo s 2:0. Mi smo se u svlačionici dogovorili da moramo biti oštriji, bilo je povišenih tonova, ali pozitivnih. Kad ono šok, odmah na početku netko je zabio za 3:0, čini mi se da se taj igrač zvao Marić. Pomislio sam “ajme, gotovo je”... A onda kao da nas je nešto ubolo, kao što pjeva Belan “nešto se pomaklo”. Zabio sam za 3:1, vrlo brzo i za 3:2, a odmah je i Bošković zvani “Galeb” pogodio za 3:3. Bilo je više od dvadeset minuta prije kraja. Krenuli smo u jurnjavu, tada smo igrali odličan nogomet, mnogi kažu da je bila sezona u kojoj je Hajduk igrao najljepši nogomet – prisjeća se Nadoveza drame na stadionu JNA što se igrala 20. lipnja 1971. godine.

Proslava u bijelim košuljama

Momčad trenera Slavka Luštice u sastavu Vukčević, Džoni, Buljan, Hlevnjak, Holcer, Boljat, Vardić (Bošković), Jovanić, Nadoveza, Jerković i Pavlica stjerala je Partizan u šesnaesterac, napadi su se izmjenjivali, ali lopta nije htjela u mrežu. U razgovor se uključuje još jedan važan protagonist te velike utakmice, slavni Iko Buljan.

– I kad je Partizan vodio s 3:0 vjerovali smo da možemo, bili smo u nekom posebnom trenutku. Sjećam se da je Jurica (Jerković, nap. a.) pet minuta prije kraja dao gol za 4:3, ali sudac ga je poništio. Ne znam što je bilo, neka ruka ili slično – kazuje Buljan.

I onda se dogodio veliki trenutak, bio je to udarac koji je Hajduk uveo u “zlatne sedamdesete” u kojima su Splićani dominirali YU nogometom.

– Igrao sam lijevog beka, vidio sam Jovanića kako mi gura loptu, utrčao sam, opalio iz sve snage desnom nogom prema lijevoj stativi. Kad sam vidio da je ušla projurio sam stadionom, trčao sam brže nego bilo kada. I danas imam ispred sebe taj gol, vidim ga često – sa sjetom nam priča Buljan.

U Splitu je igračima priređen spektakularni doček, riva je bila puna. Iz zračne luke u Kaštelima nisu mogli cestom, do Splita su stigli morem, a onda ih je razdragana masa nosila do starog Hajdukova igrališta. Legenda kaže da je na dočeku bilo 200 tisuća ljudi...

– Ma tko će to znati koliko je bilo ljudi, ali bilo je nevjerojatno. Osjećali smo se kao da smo prvaci svijeta – kaže Buljan.

U posljednjoj utakmici te sezone, protiv Olimpije, svi su na Stari plac stigli u bijelim košuljama, bila je proslava prvaka za pamćenje. Bile su to godine Hrvatskog proljeća, tada je Hrvatska u ligi Jugoslavije imala samo Hajduk i Dinamo, par sezona prije iz lige su ispali Rijeka i Zagreb. Velika fešta igrača odvila se u Podstrani, u restoranu Javor, a Pero Nadoveza svirao je gitaru i razbijao zidove. U tajnosti je na slavlju, barem tako pišu kroničari, bio i Miko Tripalo.

“Slučaj šišmiš”

Taj 20. lipanj 1971. u Beogradu može se i službeno staviti kao početak Hajdukove “zlatne generacije” kojoj su se kasnije pridružili Šurjak i društvo. Istog dana jedan bivši general JNA u Drinovcima pored Drniša otkrio je spomen ploču Stjepanu Radiću (20. lipnja 1923. izvršen je atentat na njega). Franjo Tuđman održao je govor u kojem je kazao “naša je majka samo naša hrvatska domovina”.

– Osjećao se taj dašak Hrvatskog proljeća, naša titula prvaka imala je posebnost. Istina, dugo smo mi čekali proslavu prvaka, ali i zbog događanja na političkoj sceni sve je to imalo drugačiju notu – dodat će Buljan.

Te su sezone navijači Hajduka i Dinama navijali poznatim sloganom “Hajduk, Dinamo, Savka, Tripalo”, a ostat će i u sjećanju po slučaju “šišmiš”. U glavu je na utakmici Hajduk – Beograd (2:2) pogođen sudac Ristić, koji je srušen, netko je kazao da ga je udario šišmiš. Iz Beograda je, iz sjedišta FSJ-a (Fudbalski savez Jugoslavije) stigla depeša da se utakmica registrira s 3:0 za Beograd što je izazvalo demonstracije u Splitu, a automobili beogradskih tablica bacani su u more na Rivi. Uskoro je, zbog osjetljivog trenutka, ta odluka ukinuta.