Novi hrvatski nogometni junak Andrej Kramarić (25), čovjek čiji su nas pogoci održali na kursu prema Svjetskom prvenstvu u Rusiji, javio nam se jučer telefonom iz – Nice.
– Kako sam završio na Azurnoj obali? Tako što je klupski trener Nagelsmann dao dva slobodna dana danas svim Hoffenheimovim reprezentativcima pa sam ih odlučio provesti u Francuskoj. Danas Nica, sutra Cannes i Monaco, a u četvrtak sam na treningu u Njemačkoj – kazao nam je Kramarić.
Pitali smo ga i – s kim je u Francuskoj, ali ovdje je strijelcu “zakazala realizacija”. Nije želio odgovoriti, samo je tajanstveno kazao: “Sigurno nisam sam...”
Dan nakon neprospavane noći u Kijevu Kramarićevi dojmovi o utakmici života još su bili svježi. Pamti svaki dodir s loptom, naročito one zlatne, kada je slao Ukrajince na centar.
Čačić nije čestitao
– Presretan sam! Naravno da su ovo moji najvažniji pogoci karijere, nešto što ću pamtiti cijeloga života. Osobito jer su stigli nakon traumatične utakmice s Fincima, nakon koje smo svi bili psihološki pali. Ona je i te kako ostavila traga na nama igračima i trebalo je stvarno biti čvrst, odlučan i hrabar na ovaj način izvući stvar u Kijevu. Tek sada žalimo za tim pogotkom Finaca u zadnjoj minuti jer, da njega nije bilo, sad bismo stvarno mogli proslaviti bez zadrške.
– Modrić me – kaže Andrej – pogodio u trepavicu kod prvog pogotka, a ništa manje precizna nije bila ni Rakitićeva asistencija za drugi gol.
– Tko mi je sve čestitao? Primio sam ogroman broj čestitki, ne znam od koga sve ne... Od Čačića? Ne, od njega ne.
Jeste li se kod bivšega šefa osjećali zapostavljeno?
– Ma ne bih sad nakon ovakve čudesne utakmice išao u negativu, nema potrebe. Naravno da sam u pojedinim trenucima razmišljao kako sam, s obzirom na svoj klupski učinak, mogao igrati više, ali treba respektirati i konkurenciju, pa sam svoje nezadovoljstvo radije prešutio.
Prošli ste težak, trnovit put do slave, teži od nekih drugih igrača, nailazeći na prepreke već u tinejdžerskoj dobi, u klubu koji vas je stvorio. Sjetite li se, sada kad ste na vrhu, tih mukotrpnih početaka?
– Da, naravno, često se sjetim toga, i prođe mi kroz glavu kako je lako naći se na dnu, a kako teško uspeti se do vrha, kako sam se borio sa zaprekama. Bilo je i ružnih i lijepih trenutaka u karijeri, sada gledam samo naprijed. A Dinamo je bio samo jedna epizoda, svima znana priča – kaže Andrej.
Je li nakon Kijeva vrijeme da se stvari u hrvatskom nogometu napokon pokrenu i da reprezentacija dobije potporu javnosti kakvu zaslužuje?
Uvijek dajemo 100 posto
– Naravno da svi to priželjkujemo premda razumijemo da nekada i naši rezultati tome nisu dali povoda. Ali, i kada smo imali rezultate, opet smo imali mali broj navijača na tribinama. Svakako je poželjniji jači naboj oko reprezentacije, a uvjeravam vas da svaki od igrača u svakoj prilici daje svoj maksimum igrajući za nacionalnu momčad. To je za nas stvar ponosa, mi želimo pobjedu više od svega – ističe Kramarić.
Je li to baš tako kako govorite? Protiv Finaca baš i nije tako izgledalo.
– U nogama sigurno jest, ali možda je nastao problem u glavama pa, kad se te dvije razine ne usklade, kada podcijeniš suparnika misleći kako te ne može ugroziti, onda se svašta može dogoditi. Ali nama je i te kako stalo, mi se igrajući za reprezentaciju nikada ne štedimo, to je sto posto!
Vaša želja u dodatnim kvalifikacijama?
– Neću ništa govoriti o tome. Znam samo da smo mi momčad koja je, kada je maksimalno koncentrirana, fokusirana, u stanju svladati svakoga suparnika – zaključio je Andrej Kramarić.
Andrej Kramarić za reprezentaciju je debitirao u rujnu 2014. godine u prijateljskom srazu s Ciprom (2:0). U proteklih 25 nastupa samo je dva puta imao punu minutažu, oba puta u prijateljskim utakmicama, s Ciprom i Estonijom. Za reprezentaciju je do Kijeva postigao pet pogodaka; protiv Sjeverne Irske, Moldavije, Gibraltara, Malte i Azerbajdžana. Ante Čačić u ovome ga je ciklusu samo dva puta koristio od prve minute; na gostovanjima kod Kosova (6:0) i Finske (1:0) iako ga je učinak u dresu Hoffenheima svrstavao među najubojitije napadače Bundeslige. No zna se da mu Čačić, po “nečijem” diktatu, nikada nije bio sklon...