Srebrnoj Nikolini Ćaćić, 17-godišnjoj osvajačici prve hrvatske ženske medalje na svjetskim boksačkim prvenstvima, priređen je doček u njenom zagrebačkom klubu Omega. Ondje su ju pozdravili sportski i obiteljski prijatelji, ali i čelnici kluba čiji je predsjednik Vlastimir Rac kazao:
- Kada vidim ovu uspješnu hrvatsku sportsku mladost poput Nikoline, ja kao branitelj i logoraš mogu reći da se za takve stvari isplatilo boriti, pa čak i život dati.
Čuti takvo što ponosom je ispunilo Nikolinine roditelje, mamu Ivanu i tatu Ivicu koji nam je kazao:
- Boks je mojoj kćeri jako puno zdravstveno pomogao.
Naučila sam trpjeti bol
O čemu je riječ ispričala nam je sama Nikolina, drugoplasirana djevojka na U-18 prvenstvu Svijeta.
- Kao dijete imala sam velikih problema s kralježnicom odnosno skoliozom o čega je došlo i do problema s kukovima pa sam hodala ukošeno. Srećom, liječnik mi je preporučio da odem u teretanu i da nađem trenera koji će mi pokazati vježbe za ispravljanje kičme. No, nakon jedno mjesec dana, taj dan tog trenera nije bilo pa me je jedan drugi poslao u susjednu dvoranu u kojoj se trenirao boks. Rekao mi je da lupam po vreći što sam i činila pa me ugledao trener Kristijan Tepeš koji me nakon samo sedam dana poslao na državno kadetsko prvenstvo na koje sam došla, a da nisam niti bandaže znala zavezati.
No, zato je bila dovoljno talentirana da postane prvakinja.
- Tada sam dobila dodatnu motivaciju, posebice kada sam vidjela da mi boks pomaže u problemima oko mojih kostiju. Dakle, kod mene to nije bila ljubav na prvi pogled jer ja do tada nisam odgledala niti jedan boksački meč, a nisam niti znala niti za jednog boksača osim za Tysona i Alija.
Nikolinin otac je u invalidskoj mirovini jer je još kao 18-godišnjak, tada hrvatski vojnik, teško stradao u prometnoj nesreći, a mama radi u ugostiteljstvu, a njih dvoje su najjača kćerkina potpora.
- Oni su mi najveća podrška, od prehrane, motivacijskih govora, opreme, što god da trebam.
No, i unatoč uspješnosti starije kćeri, mlađu kćer Lunu ne bi dali u boks.
- Mnogi misle da udarci, krv i znoj ne idu u istu rečenicu s curama, no moji me prijatelji podržavaju. Trebalo mi je oko godinu i pol dana da naviknem trpjeti udarce u lice što i nije bio toliko strah od fizičkog bola nego strah od snage udaraca mojih muških suvježbača koji te u ringu ne gledaju kao žensko. Danas ignoriram bol.
Srednjoškolka Nikolina krenut će u četvrti razred druge ekonomske škole, a školovanje je nešto što u njenom životu nema alternativu.
- Razmišljam dugoročno i imam 4-5 opcija. Moj sportski san je nastupiti na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. Želim studirati kineziologiju i živjeti od boksa. Najprije kao profesionalna boksačica, a potom kao trenerica. Jako bih voljela svoje znanje prenositi mlađima, ali i stvoriti sportaše koji će osvajati medalje. Ako mi taj plan ne bi uspio, onda bih željela biti profesionalna vojnikinja. Ja sam, inače, strogo organizirani tip, ja sam i doma kao u vojsci, i to je nešto što meni odgovara.
Propustila maturalac radi SP-a
U svom dnevnom rasporedu, a njega čine škola i dva treninga dnevno, Nikolina nema vremena za dečka, no prijatelje ne zanemaruje.
- Imam njihovu podršku i oni razumiju kada ja ne mogu. Evo i sada sam morala propustit nešto, a to je maturalac u Grčkoj s kojem mi se svakodnevno javljaju s fotografijama. No, nije mi žao što nisam tamo jer u tom slučaju ne bih imala ovo svjetsko srebro, a ja sam boksu maksimalno posvećena.
Bravo, Nikolina.