S Europskih igara, hrvatska tekvondaška reprezentacija vratila se kući sa sedam medalja a do četiri od njih sportaše je, vodeći njihove borbe, doveo Veljko Laura, stručnjak iz splitskog Marjana.
Popularni Šišo sjedio je u kutu Leni Stojković (49 kg, zlato), Ivani Duvančić (53 kg, zlato), Lovri Brečiću (63 kg, srebro) i Pašku Božiću (plus 87 kg, bronca) i vrlo vjerojatno je trener s najviše izborenih medalja na ovom natjecanju.
- Nakon dugih priprema za Svjetsko prvenstvo te nastupa na Grand Prixu, sportaši su bili izraubani no i unatoč tome napravili smo dobar posao. Gledano sve skupa, mislim da će izbornik Toni Tomas biti zadovoljan.
Tomas jest zadovoljan ali, kao perfekcionist, ne i u potpunosti jer tekvondašima se u subotu dogodilo što im se nikad dogodilo nije a to je da su u istom danu izgubili čak šest borbi u kojima se moglo osigurati odličje. Najprije tri polufinala a potom i tri finala.
- Ja sam slab sa statistikom no mislim da nam se to nije nikad dogodilo.
No, kolo sreće se okreće pa su naši, posljednjeg dana tekvondaških natjecanja, opet osvojili tri medalje, baš kao i dva dana prije.
- Zbili smo redove. Nakon te subote imali smo kratak sastanak u želji da pokažemo karakter koji nas je krasio na Svjetskom prvenstvu i svih ovih godina. A to je ono što izbornik Tomas stalno naglašava, da moramo graditi karakter, pobjednički mentalitet. Zbog toga sam sretan da smo posljednjeg dana natjecanja došli u istu priliku kao što je bilo dan prije i da smo u tim trenucima bili pravi.
A Lena Stojković i Ivan Duvančić šampionski su mentalitet iskazale i prije tog sastanka.
- Šampionska je cijela ekipa, netko se uvijek izdvoji a Leni je to uspjelo pet puta zaredom. Ivana je pak osvojila svoje prvo seniorsko zlato, nadam se ne i posljednje.
Bio je Šišo sretan i zbog jedne medalje koja nije bila ona najsjajnija.
- Za Lovru Brečića mi je jako drago što se vratio na medaljaško postolje. To je vrijedan momak koji se jako trudi ali povremena ima blokade kada dođu važni trenuci. Drago mi je da je to ovaj put prebrodio i odradio kvalitetno natjecanje. Što se pak Paška Božića tiče, on je mlad momak koji napreduje i on je u kratkom razdoblju osvojio tri bronce, europsku, svjetsku i evo sad i na Europskim igrama.
Jednu medalju trenerski je osvojila trenerica Medvedgrada Nives Ambruš vodeći Niku Klepac (73 g) do bronce a jako malo je nedostajalo, zrnce iskustva, da to učini i sa Ivanom Arelić (62 kg) iz prijateljskog joj sesvetskog Oriona. Ono što je zanimljivo da Nives uopće nije profesionalna trenerica već je diplomirana ekonomistica koja radi u informatičkom divu Infobip ali se kao bivša natjecateljica još uvijek jako puno daje za tekvondo.
Dvije kolajne "dirigentski" je pak potpisao Dejan Mesarov - broncu Kristine Tomić i zlato Ivana Šapine.
- U prvoj polusezoni svi naši reprezentativci prošli su jako puno natjecanja i mečeve, ponajprije strašno teške pripreme nakon čega su uslijedili nastupi na Svjetskom prvenstvu i Grand Prix turniru u Rimu. Između svih tih natjecanja i Europskih igara trenirali smo strašno malo ili nikako i zbog toga je ovih sedam medalja strašno veliki rezultat.
Strašno velik domet je i onaj od Ivana Šapine (87 kg), momka koji kao da ne priznaje loše okolnosti.
- On je u mjesec dana osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu, broncu na Grand Prixu i sada zlato na Europskim igrama. A još na dan nastupa činilo mi se da se neće niti boriti. Cijelu noć nije spavao jer mu se upalio zub, u dvoranu je došao natečen i nenaspavan a na zagrijavanju je osjetio zadnju ložu. Eto, u takvom je on stanju odradio ovaj turnir i zato mu kapa do poda.
Nažalost, najnoviji svjetski prvak Marko Golubić (74 kg), također Mesarovljev pulen, ovaj put nije uspio preko zapreka. Bolovi u šaci, a ponešto i u koljenu bili su odveć remeteći faktor.
- Nećemo se vaditi na ozljede no činjenica je da je Marko imao previše natjecanja u kratkom razdoblju i da nije uspio sanirati ozljede.
I Mesarov je neizmjerno ponosan na onih sedam medalja.
- Mi i kad osvojimo puno medalja kažemo da smo imali još nekoliko prilika koje smo propustili i tako je bilo i ovaj put ali zato što smo bili prazni. Nije više bilo goriva i sportašima koji nisu osvojili medalje, a tome smo se od njih nadali, ne može se ništa prigovoriti.
Istaknuo je Mesarov još nešto, očito izbjegavajući sebe gurati u prvi plan:
- Svaka osvojena medalja je naša zajednička. S obzirom da svi razgovaramo i komentiramo kako se boriti protiv koga, manje je važno tko je kome sjedio za vrijeme borbe. Tako funkcioniramo unazad pet godina i zato smo tako i uspješni.