Canjuga: Ludo bi bilo reći da Tuđman nije odlučivao u Croatiji, ali je shvaćao što se događa

Na današnji dan prije 23 godine, 14. veljače 2000. godine, na zasjedanju klupske Skupštine, Dinamu je vraćeno ime koje mu je bilo oduzeto 25. lipnja 1991. godine, kada je maksimirski klub postao ponosni vlasnik imena HAŠK Građanski.

Uza sam čin vraćanja imena u večernjim satima tog hladnoga ponedjeljka, uz frenetično odobravanje okupljenih navijača koji su jedini bili dosljedni u svojoj agendi oko Dinama, fascinantna je fenomenologija koja prati odnos politike prema klubu oko čijega imena je gotovo pola stoljeća vladao opći društveni konsenzus.

Diletantsko poigravanje

Naime, navijačka pripadnost Dinamu od njegova osnivanja na zgarištu nasilno ugašenoga Građanskog (9. lipnja 1945.), 46 dugih godina bila je doživljavana kao nacionalna identifikacija, da bi se od ljeta 1991. do Valentinova 2000. godine politika diletantski poigravala sa svetinjom, čak tri puta mijenjajući joj ime.

Tako je Dinamo sa scene nestao spomenutoga 25. lipnja 1991., istoga dana kada je Sabor Republike Hrvatske usvojio odluke o pokretanju postupka razdruživanja od Jugoslavije i postupku međunarodnog priznanja. Toga dana u Maksimiru rođen je HAŠK Građanski.

Katastrofalna pogreška bila je priznata nakon samo 599 dana, pa se politika navijačima ponovno narugala 24. veljače 1993. godine, kada je Dinamo umjesto opet Dinamo postao – Croatia.

Da je posrijedi bila povijesna nebuloza, posvjedočio je svojedobno i tadašnji predsjednik kluba Zlatko Canjuga, koji je u Večernjakovu specijalu iz 2017. godine otkrio kako je i sam Tuđman pred smrt bio prihvatio Dinamov narativ.

– Kada je predsjednik već bio dosta lošega zdravstvenoga stanja, naši susreti bili su dosta česti, čak sam dolazio i kod njega doma. Jednom prilikom smo razgovarali i na temu Dinama i on me pitao – što sada napraviti? Moje je stajalište bilo kako nema smisla inzistirati na jednoj politici protiv koje se svi ljudi okreću. Najbolje bi bilo ponuditi referendum o imenu kluba pa neka Zagrepčani odluče. A on meni na to kaže: "Ti si dinamovac, ti si za Dinamo!", što je na neki način bila i istina jer sam u mladosti išao na Dinamove utakmice. Kada je Dinamo igrao utakmicu Lige prvaka u Marseilleu (2. studenoga 1999., nap. a.), predsjednik je bio u posjetu Rimu. Tada me iz Vatikana nazvao predstojnik Ureda predsjednika Gordan Radin i najavio kako me predsjednik ponovno želi vidjeti. On se u Zagreb vratio prije mene i otišao igrati tenis, odakle su ga odvezli u bolnicu.

Nije bio naivan

Kako je točno išao vaš razgovor oko promjene imena?

– Predsjednik Tuđman nije bio naivan da nije vidio što se događalo oko kluba, kakav je to navijački pokret bio protiv tadašnjeg imena. Na utakmici s Manchester Unitedom u Maksimiru sjedili smo u svečanoj loži, nas dvojica sami. Dakle, igramo Ligu prvaka, protiv europskog prvaka, prihvaćeni smo u Europi, svugdje nas respektiraju, ali imamo interni problem; da nemamo potporu navijača i smatrao sam da u takvim okolnostima klub ne može funkcionirati. On mi je na sve to tada rekao: "Dajte onda taj referendum." Naravno da mi mnogi, pogotovo oni iz kruga blizu njega, neće povjerovati, zašto je to rekao baš meni. Mnogi su, naime, mislili da imaju njegovo veliko povjerenje, da mu mogu čitati misli, političke stavove, ali on nije bio glup da nije shvaćao što se događa i kamo stvari idu. Šteta što je umro, a da taj referendum nije proveden, da to bude pokušaj pomirenja navijača i predsjednika Tuđmana. Možda u trenucima kada je znao da mu se približava kraj nije želio da, simbolički, na drugi svijet ode u sukobu s nekim.

U kojoj mjeri je predsjednik Tuđman sudjelovao u odlučivanju u tadašnjoj Croatiji, koliko ga je zanimao nogometni klub?

– Ludo bi bilo kazati da nije. Volio je komentirati utakmice, pa i sam Ćiro priznao je kako mu je u jednom trenutku sastavljao reprezentaciju. Tuđman je volio naše igrače, momčad je volio kad je bila dobra, jaka, a volio je pogledati sve utakmice, nije mu bilo važno kojega su karaktera. Igramo kup-utakmicu s Dubrovnikom, evo ti njega na stadionu, što nam je predstavljalo problem sigurnosnog karaktera. Svaki put kad su me zvali da dolazi na utakmicu, nisam se mogao opustiti. A čovjek je volio nogomet, to mu se ne može osporiti – ispričao je Canjuga.

Tako je Dinamo u razdoblju od devet godina čak tri puta mijenjao ime, što je doista raritetna pojava za klubove takvoga renomea. Još jači tempo klub je udarao u promjenama grbova...

Na spomenutoj Skupštini 14. veljače 2000. godine, 43 od 44 skupštinara glasala su za ime Dinamo. Jedan glas bio je nevažeći. Nagađalo se da je bio Ćirin, te da se on izjasnio za ime Dinamo Croatia.

– Želim se ispričati svakom navijaču, nisam nikada želio sukobe s njima, jer klub bez njih nema smisla. Želja za jedinstvom dovela me do inicijative za promjenu imena, a to sam predložio i pokojnom predsjedniku. Molim za potporu Dinamu, a za mene je samo jedan razlog zbog kojega ću svoj glas dati baš Dinamu, a to je zbog kluba – kazao je te večeri Canjuga pred skupštinarima.

Najavio je i kako u novi Izvršni odbor među ostalim ulazi tadašnji direktor Siemensa Mirko Barišić, a znakovit je bio potez člana IO-a Ognjena Naglića, koji je u svom govoru predložio da u Izvršni odbor uđe Zdravko Mamić, koji je u vraćanju imena odigrao veliku ulogu. Naglić je, podsjetimo načas, danas u struji suprotstavljenoj Mamiću.

Dinamo pod imenom HAŠK Građanski nije osvojio niti jedan trofej, dok je kao Croatia dohvatio pet naslova prvaka. Prvu utakmicu pod imenom Dinamo odigrao je 19. veljače 2000., u Vukovaru, pred 8000 gledatelja, mršavih 0:0. Pod vodstvom Marijana Vlaka tada su nastupili: Ladić, Šarić, Tokić (Pavlović), Jurić, Tomas, M. Cvitanović (J. Šimić), Mikić, Prosinečki, Bišćan, Mujčin (Pilipović), Šokota.