Čarobna ruka čarobnice

Između dvije vožnje pojavila se u Tomislavcu. Ručala je sama. Glavu je spustila: “Skijala sam kao krava”.  Iako je i ta prva vožnja, premda nikada neće spadati meu00F0u Janičine velike utrke, davala nadu. Film se vrtio unatrag, slika unazad godinu dana. Onaj start na prvoj sljemenskoj utrci, nervoza, čvrsti stisak štapova i uzdah koji je iz dubine duše izbacio nagomilani silni strah koji sada više nije osjećala. Gips joj je zamjerio što je mahnula, valjda dečku, u kameru, nasmijala se, ali...

Iako je kuhala iznutra, na startu je ove godine to ipak bila ona. I zato je i prva vožnja bila dobra. A ono što je napravila u drugoj bit će upisano u Janičine “greatest hits”. Za sva vremena. I za samo naše dane. Netko je rekao da je čuvala, pazila ruku, ali to je zapravo nemoguće, barem dvadeset kolaca udarila je golom rukom, podnosila je nevjerojatnu bol i uletjela u cilj sa sekundu i 90 stotinki u plusu.
Onda se ispričala za sramotu iz prve vožnje, ali su se crvenjeti morale one koje je takva Janica u drugoj vožnji, u utrci bez štapa i rukavice, pobijedila. Anja Paerson, vjerujte, te se sljemenske noći nije dobro osjećala.

Plašt je bio spreman, Marlies Schild kočila se od uzbuđenja. No, to je brdo imalo samo jednu vladaricu. Gospodaricu boli i pobjeda, čarobnicu čija je ruka te noći bila doista čarobna. U noći u kojoj je Zagreb postavio standarde svjetskog skijanja za sva vremena. I u kojoj je Janica Kostelić napisala dodatak svoga ugovora s Bogom, talentom, Sljemenom, ljudskom izdržljivosti i natjerala nas da se ponovo uhvatimo za glavu. Ne i posljednji put...