Na današnji dan prije 26 godina Hrvatska je osvojila prvu zlatnu medalju na Olimpijskim igrama. Osvojili su je rukometaši Hrvatske koji su u finalu pobijedili Švedsku (27:26). U Atlanti, te 1996. godine, Hrvatska je bila zastupljena s tri ekipna sporta. Rukometaši su osvojili zlato, vaterpolisti srebro, dok su košarkaši bili sedmi.
I dok su vaterpolisti (Bukić, Hinić, Kreković, Kržić, Šimenc, Vrdoljak) i košarkaši (Kukoč, Komazec, Perasović, Rađa, Tabak, Vranković) bili kandidati za medalju, od rukometaša se nije očekivalo da će ovako daleko otići, pogotovo nakon lošeg izdanja na Europskom prvenstvu u Sevilli nekoliko mjeseci ranije, na kojem su bili peti. Kako je Abas Arslanagić bio smijenjen još za vrijeme EP-a, dugo se tražio trener koji će povesti rukometaše u Atlantu. Prvi izbor bio je Zvonimir Serdarušić, ali ga tadašnji klub Kiel nije pustio pa je angažiran Velimir Kljaić.
'Nazad ćemo plivajući'
Reprezentaciju je preuzeo 38 dana prije početka Igara i malo tko je vjerovao da može sastaviti razbijenu vojsku i da možemo otići do kraja. Malo tko je vjerovao u njegovu čuvenu izjavu:
– Natrag ćemo plivati ako ne osvojimo medalju.
Peto mjesto s ranijeg Europskog prvenstva nije ulijevalo previše samopouzdanja, ali trnovit put preko Švicarske, Kuvajta, SAD-a, Rusije, Švedske, Francuske te u finalu ponovno protiv Švedske ipak je okončan na najvišem postolju. Kljun je oduševljavao svojom vizijom rukometa, čvrstom naravi, autoritetom, željeznom rukom i predanim radom, a često je znao reći: "Tko je uz mene, može ostati, tko ne može pratiti moj ritam, može odmah otići."
– Losert, Jović i ja bili smo najmlađi u reprezentaciji. Iskreno, čuo sam za trenera Kljaića, ali nisam poznavao njegove metode rada. Meni je bilo bitno da odradim sve što od mene trener zahtijeva. Istina, vidjelo se odmah u početku da s njim nema šale i da su ga stariji igrači poput Perkovca, Saračevića i Smajlagića itekako slušali – prisjeća se tih dana Slavko Goluža.
Osim po zlatnoj medalji, rukometaši su u Atlanti ostali upamćeni i po "gusjenici" igrača koji su slavili prvo mjesto nakon finala.
– "Gusjenica" je došla spontano. Mi smo bili cijelo vrijeme spontani. Spontano smo osvojili i zlatnu medalju – našalio se Goluža.
Čija je bila ideja da povede "gusjenicu"?
– Ničija. Nismo se ništa dogovarali što ćemo i kako slaviti ako osvojimo zlato. Čak se ne mogu sjetiti ni tko je prvi bio u "gusjenici" – naglasio je Goluža.
No Božidar Jović kaže suprotno.
– Bio je dogovor u sobi da to napravimo ako osvojimo zlato. Ideju za "gusjenicu" dobio sam kada sam to vidio na jednoj utakmici brazilske nogometne lige. Znam samo da sam uvijek bio zadnji u "vlakiću". Prvi je u Atlanti valjda bio kapetan, Goran Perkovac – govori Jović.
No ni to nije točno.
– Kada je krenula "gusjenica", ja sam se pozdravljao sa sucima finalne utakmice pa sam se naknadno ubacio. Ne znam otkud ta ideja za "gusjenicu", ali znam da su nam to "prodali" Francuzi u finalu Svjetskog prvenstva na Islandu godinu prije – rekao je Perkovac.
Slavko Goluža nakon 26 godina ističe i jednu doista tužnu istinu.
– Tko bi rekao da više među živima nema igrača Zlatka Saračevića i Iztoka Puca, izbornika Velimira Kljaića i tehnika Vlade Nekića.
Povijesni uspjeh ostvarili su Valter Matošević, Venio Losert, Vladimir Jelčić, Goran Perkovac, Irfan Smajlagić, Božidar Jović, Alvaro Načinović, Vladimir Šuster, Bruno Gudelj, Nenad Kljaić, Iztok Puc, Zoran Mikulić, Patrik Ćavar, Valner Franković, Slavko Goluža i Zlatan Saračević. Mnogi od njih zadržali su se u rukometu. Kao treneri rade Matošević, Losert, Jelčić, Perkovac, Smajlagić, Kljaić i Goluža.
U poderanim odijelima
– Povijesnu medalju proslavili smo na mjestu gdje se ona počela stvarati – benzinskoj postaji na kojoj smo prije i poslije svake utakmice pili kavu. Svečana odijela koja smo dobili za svečano otvaranje poderali smo pa smo takvi hodali po olimpijskom selu. Takvi smo došli i na proslavu u hrvatsku kuću u Atlanti. Vozeći se u limuzinama, onako poderani, bili smo prava atrakcija – istaknuo je Ćavar koji se nikad nije okušao kao rukometni trener:
– Mislim da sam dobro napravio kada vidim kakve sve stresove proživljavaju treneri. Igram rekreativno tenis. Samo, počelo me u posljednje vrijeme sve boljeti. Nema dana da ne ustanem iz kreveta a da me nešto ne zaboli – rekao je Ćavar.
Valter Matošević uvijek će se sjetiti onog trenutka u polufinalu protiv Rusije kada je na crtu sedam metara stao Torgovanov.
– Neposredno prije sedmerca izbornik Kljaić uveo me na vrata umjesto Loserta. Prišao mi je i tako da svi vide šapnuo mi na uho: "Ma stoj ovdje bez veze, samo da drugi misle da nešto razgovaramo. Stari, nemam ni ja pojma kamo će pucati, ali moraš ovo obraniti."
Torgovanov je pomislio da mi je izbornik rekao kamo će šutirati, to ga je pokolebalo, tko zna, možda je šutirao onako kako nikad ne bi i obranio sam šut koji nas je odveo u veliko finale – zaključio je Matošević.
>> Pogledajte koliko je Sandra Perković zaradila za samo dva dana, svota je poprilična
da rezimiramo, nitko od njih zapravo ne zna od kud gusjenica , al eto gusjenice.