Cedevitina “legija stranaca” nije elitna niti ikakva borbena sila

Odigrana su tri kola, a Cedevita u regionalnoj ligi ima već dva poraza. A oba su doživljena na domaćem parketu, od Partizana (traumatično) i Mege (neočekivano).

Ako će se Cedevitini čelnici tješiti time da se prvi mačići u vodu bacaju, onda to još uvijek nije ništa strašno. I nije, ali bogme nije ni obećavajuće. Posebice ne u kontekstu uvijek prisutne ambicije vodstva kluba da se osvoji nikad osvojena ABA liga i da se tako izbori i euroligaška viza.

Procjena pojačanja baš i ne ide

A za takvo što u doigravanju je jako važno imati prednost domaćeg terena. Ne toliko zbog podrške domaće publike (ona je ionako skromna) nego zbog oduzimanja te iste prednosti potencijalnim suparnicima koji imaju mnogo jače domaće parkete (Zvezda, Partizan, Budućnost...).

Cinično bismo mogli cedevitašima poručiti “ne uzrujavajte se, Prvenstvo Hrvatske vam ne može umaći”, no to bilo stavljanje soli na ranu čelnim ljudima ovog dobrostojećeg kluba ionako svjesnima da im u procjeni pojačanja posljednjih godina ne ide baš najbolje.

A mi baš i nismo uvjereni u to da je bijeli američki razigravač Maggette bolji igrač od zdravog Katića. Ili da je Aguilar bolji krilni centar od Arapovića koji je u svom posljednjem nastupu za Galatasaray zabio 20 i kojeg se moglo zadržati. Osim toga, u vrijeme nedostatka dobrih hrvatskih igrača, Cedevita je olako propustila zadržati Ukića koji je imao želju ostati ili dovesti reprezentativca Mustapića koji sada igra s otvorenim ugovorom za Osijek.

Uostalom, teško se identificirati s “legijom stranaca”, a ovosezonska Cedevita s tri Amerikanca, dva Brazilca i jednim Španjolcem to uistinu i jest. Legija stranaca pojam je za elitnu vojnu postrojbu, no ova zagrebačka nimalo ne izgleda elitno ni kao neka borbena sila.

Na kraju, Cedevitinim navijačima mnogo je lakše poistovjetiti se sa svojom drugom momčadi, onom za koju u Prvenstvu Hrvatske igraju samo dvojica stranaca – američki centar Wideman (isto mačak u vreći) i nadareni slovenski branič Radović. A vodi je hrvatski trener Slaven Rimac. Ne želimo reći da imamo nešto protiv toga što je angažiran Sito Alonso, no španjolski stručnjak daleko je od svog ideala i brze košarke kakva bi šarmirala izbirljivu zagrebačku publiku. Košarka koju igra njegova Cedevita manje je brza, a više brzopleta jer za tranzicijsku košarku potrebna je iznimna obrana kakvu ovaj sastav za sada nije u stanju izvesti. Doduše, jedan dio tih igrača njegov su izbor (Benite, Aguilar, Lima), on je taj koji je bio suglasan s tako velikim brojem stranaca, on je taj koji nije htio neke dobre hrvatske igrače (Ukić, Zubčić...), pa se mora i nositi s odgovornošću koja uz to ide. Baš kao i sportski direktor Matej Mamić.

Gledajući Cedevitinu utakmicu protiv mlađahne i poletne Mege, negdje u 30. minuti, nismo se mogli oteti dojmu da hrvatski prvak tu utakmicu ne može dobiti. U njegovim redovima nismo vidjeli pojedinca sposobnog da pokrene preokret, nismo vidjeli sustav igre koji bi takvo što omogućio, a nismo vidjeli ni energiju potrebnu za “orati i kopati” u obrani.

Vrijeme za radikalne mjere

Kako nam je rekao jedan čovjek iz Cedevitina pogona, kako zasad izgleda, nitko od ovih stranaca ne zaslužuje da mu se produži ugovor, za razliku od prošlogodišnjeg razigravača Willa Cherryja koji je barem kiptio energijom. Ili pak njegova prethodnika Ryana Boatrighta koji je bio u stanju pogoditi presudni šut. A da o Jacobu Pullenu i ne govorimo, jer on je bio pravi “match winner” u kakvog se, bojimo se, nitko od ovih igrača ne može pretvoriti. Jer ovo je momčad sastavljena od igrača čija vrijednost seže od “minus tri” do “plus tri”, za razliku od Zvezde koja na mjestu vođe momčadi, razigravača, ima moćnog Joea Raglanda. A on je prvo nuđen Cedeviti, ali ga nisu htjeli jer, navodno, nema posve čistu biografiju.

Sportski je vjerovati da će sve sjesti na svoje mjesto, no u Cedeviti su zacijelo svjesni da nemaju više mnogo prostora prije nego što posegnu za radikalnim mjerama. Onima nestrpljivijima se već sada se čini da je tu potreban oštar zaokret.