Znajući da ima slobodan dan i dragocjenu priliku da ne mora ustajati s pijetlovima, Filipu Zubčiću poslali smo SMS-om zamolbu da se javi kada se naspava. A javio se odmah, kao da od uzbuđenja zbog osvajanja svjetskog srebra nije mogao ljenčariti.
– Probudio sam se već u sedam jer se svaki dan budimo rano pa je ostala ta navika. Inače, ovo je bio jedini dan u kojem sam mogao predahnuti jer ja nikad ne odmaram dan uoči sljedeće utrke.
Kako izgleda slobodan dan nekoga tko je netom ostvario uspjeh karijere i koga čekaju četiri udarnička dana s treninzima i nastupima u veleslalomu i slalomu?
Pavlek je održao zdravicu
– Ujutro se odmaram, malo prošećem. Nakon ručka se odmorim, a popodne slijedi trening kondicije.
Kako pak izgleda taj njegov kondicijski trening?
– To je lagano, 45 minuta. Vozim stacionarni bicikl i pola sata radim vježbe. Da se aktiviram za sljedeći dan. Tijekom sezone nikad nemam potpuni “day off”, uvijek nešto napravim. Dan prije natjecanja napravim neki lagani tonus, ne mogu doći mlitav.
Zacijelo je sjajan osjećaj imati medalju na koju pri dolasku na Svjetsko prvenstvo baš i nije računao.
– Oduvijek sam htio osvojiti medalju na Svjetskom prvenstvu, ona mi je nekako najdraža. Debitirao sam prije deset godina, u Garmischu, i ovo mi je šesti SP.
Trebalo je imati strpljenja dočekati svoju prvu svjetsku medalju i to u novoj disciplini na SP-u.
– Strpljen – spašen. Ja sam inače nestrpljiv, sve bih htio što prije, no na kraju vam se sve vrati. Sav rad, odricanje.
Pitali su ga mnogi, kako je proslavio svoje (ne)očekivano odličje?
– Svi misle da sam slavio ne znam kako, a ja sam u pola deset već bio u krevetu. Kao i obično, na timskom sastanku direktor reprezentacije Pavlek održao je zdravicu, popio se gutljaj pjenušca, malo se popričalo i to je bilo to.
Prigodom izrade plana nastupa na ovom SP-u razmišljalo se i o nastupu u kombinaciji.
– Jesmo, no kako je prvotni plan bio da će kombinacija biti pet dana ranije no što je bila, to nam se nije uklapalo jer onda ne bih mogao dovoljno trenirati veleslalom. Inače, ove sezone nisam trenirao brze discipline jer nismo išli u Ameriku gdje obično ulovim pet-šest brzinskih treninga. A da bi se mogao baciti kao luđak u brzoj disciplini, moraš imati treninga jer, ako ideš oprezno, onda si spor. A brza ti disciplina određuje startni broj u slalomskom dijelu kombinacije pa je i to jedan od razloga odustajanja.
Na dva prethodna SP-a vozio je puno disciplina.
– Vozio sam sve osim spusta pa bih na kraju bio umoran i nedovoljno dobar u veleslalomu i slalomu. Ove sezone odlučili smo forsirati tehničke discipline jer bolje je biti u vrhu u dvije discipline nego prosječan u tri-četiri.
Bez obzira na to što je u paralel-veleslalomu postao svjetski doprvak, Filip nije pobornik nokaut-formata natjecanja.
– To je utrka gdje te i sreća mora pomaziti jer ima nekih stvari koje nisu pod tvojom kontrolom. Ipak, bolje je nego prijašnjih godina jer imaš dvije utrke što je pravednije s obzirom na to da nikad ne možete napraviti dvije identične staze, zbog konfiguracije terena, zbog kvalitete snijega i slično. Potpuno fer je jedino kada vi, kao što je to bilo u Moskvi, usred grada napravite montažnu platformu od 100 metara.
Potiče li dvobojsko skijanje na više rizika nego klasične discipline?
– Apsolutno, posebice ako kasniš. U ljudskoj je prirodi da daš gasa ako te netko lovi ili ti nekoga loviš. No, u takvim prilikama ja se pokušavam fokusirati na sebe, ne gledati koliko je ispred ili iza onaj tko vozi protiv mene.
Što je psihološki teže? Kada svako malo ideš u dvoboj s nekim novim suparnikom ili čekati tri sata na sljedeću vožnju, kao što je slučaj kod klasičnih utrka u tehničkim disciplinama?
– Kada čekaš tri sata, tada se moraš potpuno resetirati pri čemu ja pokušam čak i odspavati, odnosno odrijemati 10-15 minuta i voziti drugi lauf kao da ništa nije bilo. U nokaut-natjecanjima ti nemaš vremena odmarati se, već svaki lauf voziš maksimalno. Paralel-natjecanje moraš odraditi u jednom dahu, samo ideš i ne razmišljaš puno.
S njim je i obitelj
A za takvo što, ako želite otići do kraja, potrebno je biti kondicijski maksimalno spreman.
– Baš tako jer prilično sam se potrošio. Uostalom, ja sam se na dan natjecanja ustao u šest sati ujutro, a u hotel sam došao u šest sati navečer.
A kada je kondicija u pitanju, Filip ne zaboravlja istaknuti svoje kondicijske trenere Marina Bašića i Matka Vicića.
– Ako već oni iz najjačih skijaških zemalja imaju prednost u uvjetima, kada je kondicija u pitanju, svi smo egal. Tu treba imati volje.
Naš najbolji skijaš itekako vodi računa i o odmoru.
– Odmor je jednako važan kao i trening, a u sezoni je čak i bitniji od treninga. Uostalom, već sljedeći vikend nakon SP-a voze se dvije važne veleslalomske utrke Svjetskog kupa u Banskom pa do tada neće biti nikakvog predaha.
Kad smo već kod Zubčićeva tima, još su tu neki ljudi nezaobilazni poput Filipova oca Tomislava, a ovaj put je u timu i sestra Tamara, inače direktorica obiteljskog hostela u kojem zasad baš i nema turističkog prometa.
– Kada si na putu 200 dana godišnje, onda ti obiteljski ugođaj itekako godi. Otac je stalno uz mene, a meni je jako drago što nam se ove sezone priključila i sestra koja je bila sjajna skijašica i pomaže oko svega što treba, bilo da nosi skije ili kolce za trening, pomaže u pripremi staze za trening i slično.
Silno vrijedan Filipov suradnik je i fizioterapeut reprezentacije Zoran Pršo, čovjek “zlatnih ruku”.
– On sa mnom ima puno posla. Zapravo, Pršo me spašava u ovakvim trenucima jer moja leđa nisu bajna. Nakon ovakvih nastupa nastradaju i koljena, no on sve to popravi.