'GOVORILI SU NAM DA SMO PREOŠTRI'

Nepoznata prošlost genijalnog trenera rukometaša: Još 1968. je zasjao na natjecanju u debati

Foto: Reuters/PIXSELL
Svjetsko prvenstvo u rukometu - Lino Červar
Foto: Reuters/PIXSELL
Svjetsko prvenstvo u rukometu - Lino Červar
Foto: DPA/Pixsell
Svjetsko prvenstvo u rukometu - Lino Červar
20.01.2019.
u 16:15
Puno sam čitao Cicerona, Aristotela. Odlazio sam u knjižnice u Puli i Zagrebu i tako 45 dana. Čitao sam gotovo sve, Napoleona i sve te velike vojskovođe ili velike govornike - kaže hrvatski izbornik
Pogledaj originalni članak

I dok Lino Červar proživljava drugu trenersku mladost na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj i Danskoj, gdje se našoj reprezentaciji smiješi novo polufinale na velikim natjecanjima, malo se toga zna o “Mago di Umago” izvan rukometa.

Primjerice, da je kao student Pedagoške akademije 1968. godine sudjelovao na prvom studentskom natjecanju u govorništvu. Pokrovitelj je bio Večernji list, a natjecanje se održalo u prostorijama Pravnog fakulteta u Zagrebu.

>> Pogledajte video, Červar progovorio o kritičarima: Ljudi, ne želim vas lagati...

Pobijedio je Ivan Zvonimir Čičak s govorom “Nitko nije prorok na svom ognjištu”, a tada potpuno nepoznati Lino Červar bio je odličan treći s govorom o Dostojevskom.

– Kako se ne bih sjećao tog događaja iz 1968. godine. Imao sam 18 godina i prvi put sam javno govorio pred ljudima, a bio ih je veliki broj na tom natjecanju. Pravila su bila prilično zanimljiva. Svako od nas koji smo se natjecali, a bilo nas je dvadeset, imao je pravo govoriti samo pet minuta. I nije se moglo dogoditi da netko prekorači to vrijeme jer bi se u suprotnom oglasio gong. I ne samo da bi se oglasio gong već bi taj govornik odmah bio diskvalificiran. Tema o kojoj se govorilo bila je po vlastitom izboru. Ono što je bilo zanimljivo, neki su govornici dobro “udarali” po državi, a u to vrijeme to baš nije bilo pametno. Čak su neki bili poslije opomenuti jer su pretjerali u kritikama. Rekli su nam da smo mogli biti i malo blaži – prisjeća se Červar.

Kako se ocjenjivalo?

– Bila je posebna komisija, ali po reakciji gledatelja moglo se zaključiti tko je bio dobar, a tko ne. Bilo je bitno uvjeriti gledatelje da sam ja u pravu.

Kako ste se uopće prijavili na to natjecanje?

– Za natjecanje mi je rekla šefica katedre hrvatskog jezika na Pedagoškom fakultetu u Puli koji sam pohađao. Rekla mi je da misli da imam dobre izglede. I tako sam pristao. Zanimljivo je tko se na kraju sve prijavio. Bilo je tu pravnika, studenata filozofskog i ekonomskog fakulteta. Prvi je za govornicu izašao Čičak. A znate kako je izašao? U narodnoj nošnji na kojoj je posebno bio upečatljiv remen ručne izrade. I bio je jako upečatljiv. Bio je ljut, jako oštar u kritiziranju društvene stvarnosti, odnosno stanja mladih ljudi koji su u to vrijeme teško dolazili do posla. Sjećam se jedne njegove rečenice: “džabe oni koji studiraju kad će na kraju završiti kao portiri” – kaže Lino.

Vaša tema bila je....

– Zločin i kazna Dostojevskog. Htio sam zapravo u pet minuta reći što je kažnjivo, što nije. Znate, nekad treba imati osobne kriterije, a nekad treba imati univerzalne vrijednosti te gledati moralna i etička načela. Kada se nakon mog govora čuo veliki pljesak, znao sam da sam ostavio dobar utisak. Na kraju sam bio treći.

>> Pogledajte galeriju kako su hrvatski rukometaši slavili nakon trijumfa nad Španjolskom

Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Hrvatska - Španjolska

Pripreme su dugo trajale?

– O, da. Puno sam čitao Cicerona, Aristotela. Odlazio sam u knjižnice u Puli i Zagrebu i tako 45 dana. Čitao sam gotovo sve, Napoleona i sve te velike vojskovođe ili velike govornike. Posebno sam proučavao kako se govorilo u rimskom senatu. Tamo nije mogao proći loš govornik. Znam da sam vježbao pred ogledalom. Prije samog natjecao išao sam na probe kod svoje mentorice koja me je puno puta ispravljala u govoru, u dikciji. Za tu priliku kupio sam novo odijelo i nove cipele.

Siromašna obitelj

Pretpostavljam da je bilo i treme.

– Naravno. Prvi sam put tako javno govorio pred velik brojem ljudi. Kad je sve završilo, dugo se pričalo o tom natjecanju. To je bilo prvi put da je svatko mogao reći što želi a da za to nije bio kažnjen. Nemojte zaboraviti da je to bilo vrijeme kada se nije smjelo svašta govoriti. Bilo je zanimljivo pratiti skupinu studenata Filozofskog fakulteta koji su sjedili u zadnjim redovima i koji su navijali kao na utakmici. I nemojte misliti da se samo ocjenjivao govor. Važno je bilo da si uz govor znao mahati rukama, glumiti. Morao si uvjeriti gledateljstvo i govorom i grimasama da si ti u pravu. Zato sam dosta proučavao Shakespearea i Bruta. Znate li koja je bila najveća pogreška Bruta kad je ubio Cezara? To što je prvi govorio. Jer u tom prvom govoru je rekao – volio sam Cezara, ali više volim Rim. I tom rečenicom ustvari je opravdao ubojstvo i narod to nije nikako prihvatio. Govor riječi danas je iznimno važan i iznimno bitan u svakodnevnom životu. Samo treba na pravom mjestu reći prave riječi – zaključio je o toj temi Lino.

Rođen je u siromašnoj i pobožnoj katoličkoj obitelji u Delićima kod Vrsara i kao dječak ministrirao je u lokalnoj crkvi. Obitelj Červar od njegove pete godine živjela je u Umagu u Starom gradu. Živjeli su skromno i siromašno u kvartu poznatom po gradskoj sirotinji.

– Stari grad naseljavali su ljudi iz svih dijelova bivše države i odrastao sam okružen zaposlenima u filigranskim radionicama, čistačicama, bravarima, starima i bolesnima. Kad su u Stari grad dolazili policajci, gađali smo ih praćkama – rekao je Lino.

Djetinjstvo mu je bilo izrazito teško, a odrastao je na ulici na kojoj se sam borio za svoj opstanak. Prisjeća se kako do pete godine nije znao govoriti, a progovorio je od straha kada se jednom prilikom izgubio u vinogradu. Kada je imao 12 godina, umrla mu je majka od leukemije. Otac mu je bio metalostrugar koji je odrastao bez roditelja, a odgojili su ga teta i tetak. Osnovnu školu pohađao je Lino u rodnom Umagu, a u srednju je išao u Buje.

>> Pogledajte video, Lino Červar zadovojan igrom svojih izabranika

– Umag u to vrijeme nije imao srednju školu pa sam na nastavu morao ići svaki dan u 12 kilometara udaljene Buje. Fakultet sam pak upisao u Puli. Završio sam fakultet 1971. godine i stekao zvanje nastavnika hrvatskog jezika. Nakon što sam diplomirao, kratko sam radio kao profesor hrvatskog jezika, ali u tom poslu nisam se pronašao. Nisam volio taj posao u kojem moraš biti sasvim točan, a plaća je bila mala. Deset sam godina radio kao novinar-urednik Arenaturista. Tiskali smo se jednom mjesečno u štampariji Večernjeg lista.

Otkud se, uz zanimanje za hrvatski jezik i filozofiju, pojavio rukomet u vašem životu?

– Kao mlad nešto sam malo igrao rukomet, a znao sam da ću biti trener onog trenutka kada me moj trener zapostavio. Igrao sam srednjeg vanjskog i po mom skromnom mišljenju bio sam dobar, a stalno sam sjedio na klupi. Bio sam mršav pa je mislio da ću se bolje snaći na krilu. Onda sam rekao treneru da sam ja pametan da bih igrao tamo neko krilo. Naljutio se i grijao sam klupu svaku utakmicu. Bio sam mu velika oporba i ujedinjavao sam polako nas mlade igrače protiv starijih. Bio sam već onda revolucionar. Igračku karijeru završio sam dosta rano, u 22. godini i odmah sam postao trener Umaga. Naime, u to vrijeme trener druge ekipe bio je zubar Mlinarić koji se iznenada morao vratiti u Zagreb. Ostalo je upražnjeno mjesto i ja sam rekao da ću biti trener. Ovi iz prve ekipe jedva su dočekali da me se riješe. A ja sam odmah prve godine postao juniorski prvak Istre s Umagom. Onda sam se s drugom ekipom plasirao u Drugu ligu zapad gdje je, primjerice, igrao Metković koji je u to vrijeme imao sjajnu braću Veraje. Onda se sljedeće sezone dogodilo da u istoj ligi igra naša prva i druga momčad. Na godišnjoj skupštini kluba rekli su da to neće dozvoliti. Ja sam se ustao, dao ostavku i otišao u Novigrad za trenera.

Zastupnik u Saboru

Šest sezona bio sam na klupi Novigrada i šest godina Umag nas nije pobijedio. Trenirao sam puno starije igrače od sebe. U momčadi sam imao utjecajne ljude, direktore tvrtki. Znam da su klinci dolazili na moje treninge, na otvorenome jer nije bilo dvorane i uživali su u tome kako gradim autoritet na tako moćnim ljudima Novigrada.

Posebno mjesto u Lininu životu ima supruga Klaudija koja se trenutno liječi od karcinoma.

– Upoznali smo se na plesu. Jer, u to vrijeme odlazak na plesnjak bio je nešto “in”. Za nas mlade dečke to je bila večer kada smo išli hvatati cure. No te večeri ona je ulovila mene. Prvo su mi rekli da me gleda, a kad je prolazila pokraj mene, pozvala me na ples. Zamisli, da cura zove na ples! Iskreno, nije mi se to baš svidjelo, čak sam se i raspitivao poslije tko je i odakle ta cura koja je toliko slobodna da dečka zove na ples. A kad sam saznao tko je, umalo sam pregrizao jezik. Vrlo sam brzo shvatio da je Klaudija sigurno prava osoba za mene – rekao je.

Oženili su se 1975. godine. Imaju dvije kćeri, stariju Ranku koja je rođena 1976. godine i mlađu Anu koja je rođena 1978. godine.

Početkom 90-ih postao je član HDZ-a, a 2003. godine ušao je u Hrvatski sabor. U razdoblju od 2003. do 2007. godine bio je zastupnik u petom sazivu Hrvatskog sabora.

Foto: Goran Kovačić/Pixsell
Hrvatska rukometna reprezentacija
Foto: Goran Kovačić/Pixsell
Hrvatska rukometna reprezentacija
Foto: Goran Kovačić/Pixsell
Hrvatska rukometna reprezentacija
Foto: Goran Kovačić/Pixsell
Hrvatska rukometna reprezentacija
Foto: Goran Kovačić/Pixsell
Hrvatska rukometna reprezentacija
Foto: Goran Kovačić/Pixsell
Hrvatska rukometna reprezentacija
Foto: Goran Kovačić/Pixsell
Hrvatska rukometna reprezentacija
Foto: Goran Kovačić/Pixsell
Hrvatska rukometna reprezentacija
Foto: Goran Kovačić/Pixsell
Hrvatska rukometna reprezentacija
Foto: Goran Kovačić/Pixsell
Hrvatska rukometna reprezentacija

Ivan Zvonimir Čičak rado se sjeća natjecanja iz govorništva 1968. godine.

– Znam da je cijeli događaj snimao tada najhrabriji novinar Igor Mandić. Reportaža je trebala biti prikazana na Badnjak te godine, međutim to se nikad nije dogodilo. Ali moj pobjednički govor izašao je u knjizi “Govori”. O tom natjecanju pisao je čak i britanski list The Economist koji je, između ostaloga, za mene napisao: “Pojavio se zagrebački Ciceron.” Što se tiče Line Červara, nismo se poznavali do tada. Iskreno, ne sjećam se njegova govora, ali ostali smo dobri prijatelji i često se znamo čuti. A da, sjećam se da je bio šesti po redu za nastup – rekao je Ivan Zvonimir Čičak.

Lino je rekao da ste izašli u narodnoj nošnji?

– Ma nosio sam slavonsku košulju s ruskom kragnom – zaključio je Čičak.

>> Pogledajte video: Musa nakon pobjede protiv Španjolske

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 9

MM
Mario Marijan Basic
16:53 20.01.2019.

A ja ga se sjećam kad bi igrao u Pazinu, jedino ime koje mi je ostalo u sjećanju, imali smo rukometno igralište iza osnovne škole (nekakva mješavina asfalta i pijeska), bilo je to 1964-1965. Sportska dvorana u tadašnjoj gimnaziji nije bila ni dovoljno velika niti visoka, ali imali smo dobrog nastavnika fizičkog, bio je oduševljen rukometaš. Nogomet je tek počeo živjeti s Pazinkom. Susreli se pred desetak godina i u Helsinkiju.

MA
maloprekosutra
16:44 20.01.2019.

Jpš jučer je bio ishlapjeli starac a danas je opet genijalac ! Izgubi li od Njemačke i Francuske opet će biti ono od jučer !

HI
Hik
17:55 20.01.2019.

Nije tocno. Hrvati se nisu smjeli bavit sportom u sugi jer su bili diskriminirani.