Očito je našim generacijama suđeno da odrastu u velikim dramama sa Španjolcima. Za nijansu je ona u Portugalu 2003., kad su se Balić i društvo nakon dva produžetka probili do finala SP-a bila strašnija i neizvjesnija, ali ovaj trijumf u Montpellieru ući će također u anale hrvatskog rukometa. I kao da je cijela sudbina perjanice među našim najtrofejnijim sportovima stala u tih 60 minuta utakmice s furijom. Jer, da je sve otišlo u drugom smjeru, najbolje i da ne pomišljamo kakve bi turbulencije uslijedile samo godinu dana prije Europskog prvenstva kojem smo domaćini. Sad znamo: imamo izbornika, stožer i momčad za napad sljedeće godine na zlato koje nam nedostaje. Ali polako... Još nismo rekli sve na ovom natjecanju. Tek sad nismo ništa napravili, rekao bi Lino Červar, naš svjetski prvak i olimpijski pobjednik.
Četrnaest godina bajke
Ono što je još značajnije nakon velikog, tako slatkog trijumfa: Hrvatska je bila i ostala velesila svjetskog rukometa. Svi se izmjenjuju, upadaju poput Nijemaca na postolja, ali samo je Hrvatska ta koja se već punih četrnaest godina ne spušta ispod petog mjesta na velikim natjecanjima. A to je silno ostvarenje kad znamo koliko više ulažu zemlje koje nam i ovaj put gledaju u leđa: Danska, Španjolska, Njemačka, Švedska... Zasluge za to pripadaju svim vrijednim radnicima u hrvatskom rukometu zahvaljujući kojima stalno stižu nove generacije nevjerojatno talentiranih dječaka, njihovim emotivnim i silno borbenim nastupima u večerima kad se odlučuje, a kakva je bila i ova u Montpellieru, i naravno izbornicima koji su naslijedili Linu Červara. Ni Slavko Goluža ni Željko Babić nisu imali veliku podršku kad su sjedali na zlatnu klupu, njihovi su potezi redovito secirani najoštrijim skalpelima, ali činjenica je da su obojica zadržali Hrvatsku u vrhu.
Kad jedna momčad u tako važnoj utakmici većinu od 30 golova zabije na postavljenu obranu, jer prilike za kontranapade sinoć baš i nismo imali, onda se tu mora priznati očigledni rukopis trenera. Željko Babić je sa svojim stožerom napravio strašan posao u nadogradnji hrvatske igre u napadu. I koliko god se naljutio na to što se u medijima ne ističe da je Hrvatska u Francusku došla s pet novih startera u momčadi, činjenica je da je to dobrim dijelom bio i njegov izbor. I da je s njim i veličanstveno pogodio. Gotovo polovicu golova protiv europskog doprvaka sinoć su zabili dečki koji nisu debitanti na velikom natjecanju, ali svakako do sada nisu imali tako veliku ulogu – Marko Mamić i Luka Cindrić. No, više od samih statističkih podataka u prilog Željka Babića govori nevjerojatno samopouzdanje i sigurnost koju su iskazivali ti dečki u velikoj drami, a koje govori da su od izbornika dobili beskrajno povjerenje. I oni su mu to na najbolji način vratili. U svakoj reakciji, stisnutoj šaci, zagrljaju naših igrača vidjelo se sinoć da ih baš ništa na svijetu neće zaustaviti do tako željene pobjede i potvrde da su oni ti koji zaslužuju nositi dalje slavu hrvatskog rukometa. Ni ozljeda Luke Šebetića, ni uporni i napaljeni vječni suparnik nisu im mogli stati na put do konačnog cilja.
Kolosalni junak zaista je bila cijela momčad, i to nije fraza, ali momčad valjda čine igrači. Pa krenimo... Ivanu Stevanoviću, našem dragom Stiviju, valjda je suđeno da će biti junak dok ne ode u mirovinu. Željko Musa odigrao je utakmicu karijere za reprezentaciju, spartanskoj borbi u obrani pridodao je ovaj put sjajne reakcije pred suparničkim vratarom.
Sveti izbornik Željko
Za Marka Mamića znalo se da je veliki potencijal, ali ono sinoć... Ne pamti se od vremena Saračevića, danas sukomentatora RTL-a. Luka Cindrić znao je i zbrzati napad, ali je znao ubosti furiju baš onda kad se malo ponadala. Zlatko Horvat, taj vječni maratonac hrvatskog rukometa, ispisao si je spomenicu onim pogotkom za 30:28... I naravno, Domagoj. Kad je Dujšebajev simultankom doveo furiju do izjednačenja, loptu je uzeo Duvnjak i kao da je rekao: “Dobro, mali, to ti je dovoljno, sad sam ja na redu...”. Chapeau, rekli bi Francuzi, kapa do poda, i svim ostalim dečkima, od najvećeg borca Jakova Gojuna do Tina Kontreca, vjerojatno najbržeg kontraša u povijesti pozicije pivota.
Bonsoir, Pariz! Kao što nam je i najavio uoči puta, Željko Babić doveo je Hrvate u Pariz. I zato mu naklon do poda. Da ga malo parafraziramo – sveti Željko!
Tako se predstavlja Hrvatska. Za razliku nekih, na srecu bivsih, politicara, koji su Hrvatsku i Hrvate diljem svijeta, sramotili svojim ''nastupima '' i Hrvate prikazivali kao neku tamo zaostalu africku korumpiranu diktaturu.