Pomalo neočekivano, Cibonin pomladak osvojio je regionalnu juniorsku ABA ligu, a iznenađujuće je i to što ih je do toga, u konkurenciji igrača do 19 godina, odveo jedan šesnaestogodišnjak, ultratalentirani Roko Prkačin.
No pored momka koji ima sve predispozicije da postane nova velika košarkaška zvijezda, tu je još nekolicina zanimljivih igrača, a ponajprije su to 215 cm visoki centar Danko Branković te branič-šuter Sandro Rašić (196 cm) i visoki razigravač Lovro Gnjidić (197 cm), a zanimljiv bi za seniorsku košarku mogao biti i 16-godišnji razigravač Filip Paponja (188 cm).
Uostalom, čak šestorica juniora ovih su dana uključena u rad s prvom momčadi (Branković, Rašić, Paponja, Gnjidić, Bistrović, Porobić) a očekuje se da ćemo barem trojicu sljedeće sezone vidjeti u Ciboninih prvih 12.
Vrijeme je za domaće igrače
– Cibona više nije u stanju kupovati strance i stvarati momčad za Euroligu, već smo sada u situaciji da moramo stvarati što više domaćih igrača. Cibona je kao klub shvatila da je vrijeme da promovira igrače iz svog omladinskog pogona i mi se moramo boriti za trofeje, ali i afirmirati mlade igrače – kazuje trener prve Cibonine momčadi Ivan Velić koji je sve iznenadio kada je odbio dovesti novog američkog centra, a za to je imao sredstva na raspolaganju.
– Kada sam rekao da umjesto otišlog Jeffersona nećemo nikoga dovoditi, meni su se ljudi smijali pitajući me zašto ne gledam sebe. No ja sam rekao, ako krećemo u novu priču, onda idemo s domaćim igračima i zato je naš mladi centar Krešo Ljubičić i dobio vrlo dobru minutažu.
Mi tim pristupom želimo poslati poruku mladim igračima, ali i njihovim roditeljima da Cibona misli ozbiljno i da će njihova djeca u ovom klubu dobiti priliku. To ne znači da će svaki od njih biti top igrač, no dobit će priliku kao što su je dobili Ljubičić i Gilbert. Recimo, taj Gilbert je prošle sezone u prosjeku igrao četiri minute, a ove sezone igra 16-17 minuta i to je ogromna razlika – ističe Velić.
Suglasan s takvim promišljanjem je i Cibonin direktor Domagoj Čavlović koji muku muči s predstečajnom nagodbom pa mu ovakvi uspjesi onih koji dolaze olakšavaju život jer pokazuju da se u taj klub, koji je financijski bio na rubu propasti, isplati ulagati.
– Od 2011. do ovog naslova juniorskog prvaka ABA lige naši mlađi uzrasti osvojili su 21 kolajnu. Prošle godine smo imali dvije medalje, 2011. jednu, a sve ostale godine imali smo medalju u svakom uzrastu, u mlađim kadetima, kadetima i juniorima – kazuje Čavlović i iznosi zapanjujući podatak:
– Kada je naš omladinski pogon 2012. preuzeo Davor Škara, u kadetima smo imali samo Marka Arapovića koji je s 15 godina igrao za juniore. Dakle, ispod juniora nismo imali nikakvih klinaca, no te 2011. preuredili smo internat jer je tada izgledao tako da ni svog psa ne bih u njemu ostavio, a kamoli nečije dijete. Sada pak imamo internat s osam soba odnosno devet kreveta, tri kupaonice, vešerajem i kuharicom koja klincima spravlja po tri obroka dnevno.
No svi kreveti nisu popunjeni.
– Nisu jer nas zanima samo kvaliteta. Trenutačno su nam popunjena četiri kreveta, a slobodni kreveti nam dobro dođu kada nam netko dođe na probu. Uostalom, jednu smo sobu dali na korištenje Roku Prkačinu koji živi u Zagrebu, no kako ima treninge i prije škole i navečer, omogućili smo mu da se može odmoriti poslije škole.
Prvi Cibonin supernaraštaj bili su dečki rođeni 1997. za koji direktor kaže:
– To su bili Zubac, Slavica kojima smo doveli Mazalina koji je, nažalost, prvi napravio pogrešku i otišao od nas prerano. U Cedevitu, za njim, otišao je Marko Arapović, no on je barem tamo dobio priliku, no ne i Lovro Buljević koji se također preselio u redove našeg najvećeg rivala. Žao mi je što je sa samo 16 godina u SAD otišao Oton Janković koji se od dominantnog klinca kod nas pretvorio u šestog-sedmog igrača u rotaciji u svojoj tamošnjoj srednjoškolskoj momčadi.
Sa 16 godina klub su napustila još dva vrlo talentirana klinca. Najprije Matej Rudan (203 cm), a potom i Leo Menalo (206 cm).
– Matej Rudan, kojeg smo doveli iz Omiša, otišao je u Bayern, no to je bila odluka vezana uz financijsku stabilnost obitelji. Mi jesmo preselili njegove roditelje u Zagreb, a njemu smo plaćali stan od njegove 15. godine, no oni su nakon tri godine kod nas odlučili svi zajedno otići u Njemačku.
Menalo je trebao biti u onoj reprezentaciji U-16 koja je osvojila europsko kadetsko zlato, to je vrlo zanimljiv igrač, odličnih fizikalija, no on je na nagovor menadžera odlučio otići u Italiju u košarkašku akademiju Stella Azzurra.
Među onima koji su otišli prije 18 ili tek što su stupili među punoljetne bio je i Krešimir Nikić (215 cm) koji je potpisao petogodišnji ugovor s berlinskom Albom, a jednako toliko visoki Danko Branković imao je također inozemne ponude, no on je odlučio ostati. Štoviše, s Cibonom je potpisao četverogodišnji ugovor.
– To je inteligentno i strpljivo dijete koji je kod nas od svojih početaka i polako napreduje. Niti je strelovito napredovao, niti je strelovito padao nego se stalno penjao. Srećom, ima roditelja koji shvaćaju da je ostati i razvijati se najbolji put za njihovo dijete – kazao nam je Čavlović, a zašto je Branković ostao pod zagrebačkim Tornjem objasnio nam je njegov otac Branko:
– S Ciboninim omladinskim pogonom, kojim rukovodi Davor Škara, ja sam ugodno iznenađen. Imali smo mi ponuda još kada je Danko imao 15-16 godina, no kada iščupate dijete iz njegovih korijena, vjerojatnost uspjeha nije veća od pet-šest posto. Jako je bitno u kakvom okruženju vaše dijete sazrijeva i ne možete vi sve karte staviti na sport.
Da se razlikuje od mnogih roditelja talentirane djece, Branko nam dokazuje i ovim promišljanjem.
– Ja se držim onoga što je Dino Rađa u svojevrsnom proglasu roditeljima poručio, da bi trebali prepustiti djecu struci, da ne sufliraju trenerima, da nisu eksponirani, da ne rade intervencije, ne ulaze u svlačionice. Ja ne želim biti bolesni roditelj koji preko talenta svog djeteta liječi vlastite frustracije ili rješava svoju egzistenciju što ne bih činio ni da sam najveća sirotinja. Moj sin vozi corsu, a ja vozim astru i mi smo zadovoljni time, samo neka se on igrački razvija.
Mogli bi slaviti i u Euroligi
Kada bi svi roditelji tako razmišljali, Cibona ne bi bila samo juniorski prvak ABA lige već bi bila ozbiljan kandidat za naslov juniorskog pobjednika Eurolige, no to je već neka druga priča. A mi se vraćamo onoj o tome kako taj klub pronalazi sve te talente kad uopće nema svoju školu košarke. Nekada su to bili Vučići no sada više nisu.
- Za razliku od Cedevite mi nemamo svoju škole košarke. Počinjemo sa selekcijom U-13, a naša je filozofija da se djeca ionako do 13-14 godine trebaju igrati, a ne baviti se sportom natjecateljski. Naš princip selekcije je da prvo uzimamo u obzir razumijevanje igre, a ne fizički potencijal, a Amerikanci su kompletno drugačiji - zaključio je Čavlović.
Jedina je istina da mlade sada gurate jer nemate lovu!! Čim je skupite kupiti ćete strance kao što ste ih imali i ove godine i veterane...i nitko nebi vama, stručnjacima, Banditićevim pudlicama u ruke došao da se ne skrivate iza imena Cibona!!