Bez obzira što su neki dobri poznavatelji klupskih takvo što najavljivali, prilično iznenađujuća bila je vijest o tome da su direktor Cibone Mauro Lukić i predsjednik Mario Petrović podnijeli ostavke. I to u trenutku kada je prva momčad izborila finale doigravanja i ima priliku, nakon Ćosićeva kupa, osvojiti i drugi domaći trofej.
O svemu tome popričali smo s predsjednikom u ostavci kojem smo postavili neka logična pitanja koja će se pitati i svi poklonici kluba.
Zašto odlazite nakon samo šest mjeseci provedenih u dužnosti predsjednika kluba?
- Prije svega, to nije posao s kojim se želim baviti cijeli život, uz ono što radim. A imam privatni biznis. Predsjednik sam uprave Millenium promocije i vlasnik privatnog fakulteta Edward Bernays. Kada su me sponzori i prijatelji kluba pozvali da pomognem, ja sam procijenio da to razdoblje neće u mom životu predstavljati gubitak a za Cibonu može biti dobitak ako uspijemo stabilizirati klub. Kada sam došao u klub, a nešto prije mene i direktor Mauro Lukić, Cibona je bila devastirana i poharana i to ne toliko posljednjih nekoliko godina koliKo posljednja dva desetljeća. Sve što smo zatekli pokazuje da se iz kluba odnosilo, a nije se donosilo gotovo ništa. I tako je klub koji je imao dvoranu, stanove, poslovne prostore i druge vrijednosti završio na prosjačkom štapu. A sada taj klub više nema ništa pa ni svojih prostorija u kojima trebaju raditi djelatnici kluba. A devastacija je zapravo samo eufemizam za ono što se uistinu događalo.
Ako je devastacija zapravo eufemizam za pravo stanje kluba, od kuda ste uopće startali u akciji pokušaja izvlačenja davljenika?
- Iz perspektive ljudi koji prate sport, bilo je jako teško za očekivati da postoje ljudi koji će doći začepiti rupu od 37 milijuna kuna tako da će u nju ubaciti svoj novac. I zato smo krenuli puno šire od Hrvatske pa smo tako došli do nekoliko investitora koji su htjeli ući u hrvatski sport, koji su u tome vidjeli interes za sebe, zajednicu ali i Cibonu. Krenuli smo s jednim potencijalnim investitorom a na koncu njih trojica ušla u Skupštinu a to su gospoda Branimir Fingler, Tomislav Šerić i Englez indijskog podrijetla Harry Iyengar a među investitorima je jedan Amerikanac indijskog podrijetla. Već tada smo im mi rekli da su naši mandati ograničeni. Moja želja je bila da probamo stabilizirati situaciju, da ja postanem član Skupštine a da netko drugi postane predsjednik kluba. Tu nije bilo fige u džepu niti ponašanja koje bi ukazivalo da ja želim dugoročno ostati u Ciboni.
No, niste javnosti najavili da planirate biti predsjednik tako kratko!?
- Ovo i nije moj odlazak iz kluba jer ja ostajem član Skupštine sa svim zadacima, bilo strateškim ili operativnim, a koje sam i do sada radio. To pokazuje moju čvrstu vjeru u investitore koji su došli u klub. Uostalom, moja intencija i nije bila da dođem u prvi plan i zato i nisam davao intervjue. Moj cilj je bio da dovedemo investitore a njihov predstavnik je Ivan Matasić koji je došao na mjesto financijskog direktora kako bi procijenio koliko su velike financijske rupe i koliko je leševa u ormaru. I Ivan se pokazao kao stručnjak koji doista razumije sitauciju u koju je došao. Vrlo brzo uspio je povezati konce, stabilizirati klub i dovesti investitore sa sobom. Uz Ivana, Mauro Lukić kao mladi direktor ali pun znanja i energije činio je odličan operativni tim u ovom, nazovimo ga, prijelaznom periodu.
Zašto ste podnijeli ostavku baš sada, dok sezona još nije gotova. Zašto niste sačekali da završi finalna serija i eventualni Cibonin naslov prvaka?
- To je logično pitanje jer nekome ovakva odluka izgleda ishitreno. No, kako smo mi unaprijed dogovarali termin Skupštine na kojoj su se te odluke trebale donijeti, nije bilo smisla da ih i ne objavimo. I da na taj način ne bude više nikakvih prepreka da predstavnici investitora koji su zauzeli pozicije u Upravnom odboru sada i vode klub. Kada smo došli u klub situacija je i rezultatski bila loša pa nismo razmišljali o postignućima nego o preživljavanju a dogodilo se da je momčad u tom razdoblju igrala jako dobro. I zato čestitam i treneru i igračima i cijelom stručnom stožeru da su u tome uspjeli u vrlo teškim uvjetima.
Zašto bi to za njih bili teški uvjeti ako je točno da ste se vi trudili da budu na vrijeme plaćeni?
- Po prvi put u povijesti klub se našao u situaciji da je bez ikakvih prihoda jer nismo imali pravo na sredstva od Grada. Cibona je krajem prošle godine ostala bez ičega i bez mogućnosti da se ikome obrati. Prije ste imali situaciju u kojoj bi premijer namignuo i u klubu bi se stvorile državne tvrtke. Danas toga nema i dobro je da nema, no loše je što nema politike koja bi prepoznala situaciju u kojoj bi loptački i ostali sportovi imali proračun dovoljan da vrše svoju ulogu u društvu. Prije no što smo mi došli u klub, a ja to vrijeme zovem onim kada je “Bog” hodao po zemlji, šakom i kapom dijelio se novac poreznih obvezika i trpao u razne klubove, bez bilo kakvog reda. A taj isti novac potom je curio kroz prste uz pomoć dvojbenih ugovora. I zato je u pravu nova gradska vlast kada želi znati kojem se klubu na što i koliko troši.
Sada kada sve to čujemo ne možemo ne pitati vas zašto ste uopće prihvatili mjesto predsjednika Cibone?
- Sponzori koji su tada bili u klubu, ljudi koji su ulagali u Cibonu i tadašnji predsjednik Bušić kazali su mi da im treba osoba, politički neovisna, koja može medijski stabilizirati situaciju da bi klub privukao spozore.
Neki će sada reći da se povlačite jer ne želite biti potpisnici Cibonina stečaja?
- Ja to ne bih nikako tako rekao. Sada kada u Skupštini sjede tri predstavnika investitora logično je da oni postave i svog direktora i svog predsjednika. Jer, onaj tko donosi novac taj treba i birati osobu koja će voditi klub. Ja sam bio tranzicijski predsjednik. Mi njih jesmo doveli, ali ne moramo uz njih i ostati zauvijek.
S obzirom da ste ih vi doveli u klub, ne bi li bilo fer da vama ukažu to povjerenje?
- Tko donosi novac taj sebi treba birati vodstvo kluba. Investitor treba staviti osobu koja će potpuno biti posvećena radu kluba ali i predsjednika koji i osobno donosi novac. Ja kao tranzicijski predsjednik nisam ulagao svoj novac u klub, ali sam ga u ovih šest mjeseci trošio na klub no ne žalim. Cijeli moj tim iz Millenium promocije, od izvrsnog direktora Filipa Orlića, pa preko asistenata i dizajnera, te mojih partnera i dobavljača, konstantno su pro bono radili za klub.
U košarkaškom miljeu može se čuti da ste bili nedovoljno kritični prema prethodnoj upravi i da im to liči na "pakt o nenapadanju"?
- Da, javno smo mogli biti puno kritičniji, no kada dođeš kao tranzicijska uprava i imaš potpuni nedostatak bilo kakvih prihoda onda se primarno time baviš. Naša je odluka bila da se prvih mjeseci nećemo baviti lovom na vještice nego da ćemo ćemo napraviti analizu financijske situacije i da ćemo to poslati DORH-u neka oni vide da li tu ima išta sporno. Dok pričate s investitorima ne možete voditi medijski rat, to jedno s drugim ne ide. Onaj tko je ikad vodio privatni biznis zna da to ne funkcionira. Kada je velika kriza ne smiješ dolijevati ulje na vatru nego moraš biti voda koja stabilizira stanje. Uostalom, ono što je netko napravio a nelegalno je ne može se sakriti. A moj zadatak nije bio da se bavim kaznenim prijavama.
Treba li za pokretanje takvih procesa i političke volje?
- Ovdje to ne vidim. Tu politika nije igrala neku ulogu. Prethodni predsjednik Mladen Bušić bio je posljednja kvačica u tom smislu i on je rekao da ne želi biti opterećenje klubu te me zamolio da ga naslijedim da klubu bude depolitiziran. I ja sam šest mjeseci vodio Cibonu bez ikakvog pritiska politike.
Ozbiljni klubovi već sada naveliko slažu momčadi za sljedeću sezonu, a Cibona ne zna niti da li će postojati.
- Naša je ideja bila da se napravi analiza, kome se što duguje od igrača, i da se postavi transparentna granica dokle se može financijski ići, bez da se kaže bit će neki novci pa ćemo vidjeti kako ćemo to platiti. Taj film skupštinari ne žele više gledati, a ako dođu novi sponzori lako će se proračun pojačati. Cibona neće ići neracionalno, s zaduženjima koja već sutra neće moći platiti nego će imati momčad koju će moći platiti. A onda će se nastojati, kroz idućih nekoliko godina, uz novac sponzora, ulagača i grada, da ta momčad može rasti.
Ono što je sigurno da u toj momčadi neće biti Danka Brankovića, 216 cm visokog centra, s kojim ugovor nije produžen na vrijeme pa sada odlazi iz Cibone bez odštete? Tko je odgovoran za to.
- S obzirom da sam radio i sa Hrvatskim nogometnim savezom ali i Hrvatskim olimpijskim odborom, a pomažemo i Hrvatskom plivačkom savezu, solidno sam upoznat sa situacijom u hrvatskom sportu. A kao takav mogu reći da imamo situaciju u kojoj se između menadžera i čelnika klubova stvore odnosi koji čine štetu klubu. Neću nikoga imenovati, no to se događa te situacije da netko nije na vrijeme potpisao ugovor koji bi bio od dugoročne koristi za klub. Ovdje govorimo o nečemu što se moglo napraviti a nije i za mene to nisu slučajnosti nego namjere. Očigledo je tu postojala namjera da se s funkcije s koje se odlučuje ne djeluje u korist kluba i to nije prvi put da se dogodilo.
Dakle, Ciboni slijedi nekoliko "gladnih godina" kako u financijskom tako i u natjecateljskom smislu?
- To je najmanje što slijedi. Ne znam kako bi Cibona ovakvu devastaciju mogla preživjeti. Kada u biznisu uzmeš firmu koja je u dogovima ti onda sve činiš da ju prvo stabiliziraš pa tako i otpuštaš ljude koji su opterećenje, gledaš gdje si na tržištu i krećeš ispočetka. Cibona mora kroz to proći jer druga opcija je stečaj. Uostalom, kada smo mi došli u klub, Cibona je bila u stečaju. Možda ne "de jure" ali "de facto" jest i samo dobrohotnošću ljudi kojima klub duguje, igračima, tvrtkama pa i Gradu, ona je još uvijek živa. A pri tome se može reći da smo uspjeli dogovoriti da se klub ne blokira.
Što se dogovorilo s Gradom u sporu u kojem ste jedni druge tužili?
- S Gradom je postignut dogovor da se dugovi plate na određeni rok, obročno. Grad i gradonačelnik su nam izašli u susret, nije im cilj bio da se Cibona ugasi nego da se nađe rješenje za dugove koje nitko od nas nije stvorio. Niti mi niti ljudi koji su u gradu na vlasti.
Što se treba dogoditi da Cibona kao klub preživi?
- To su dvije stvari, a prva je da hrvatska država shvati da su joj košarka, a prije svega loptački sportovi, prioritet. A otkako je Hrvatske, na stranu nogomet, oni su na najnižoj razini otkako je Hrvatske. Imali smo mi podršku ministrice sporta i ministra financija no nužno je shvatiti da bez vrhunskog sporta nema niti idola a bez njih nema niti klinaca na igralištima i u tim sportovima. Prije 20-30 godina igrališta oko škola bila su puna, a danas zjape prazna. Klupski sport nam je u vrlo teškoj situaciji. Ne samo Cibona, nego i Split i Zadar, svi se bore s istim demonima i ti klubovi trebaju investitore, ljude koji žele ulagati u hrvatski sport.
Koji interes može biti investitoru da uđe u takvog gubitaša kao što je Cibona?
- Bilo tko od njih prvih par godina ne može gledati samo profitnu stranu, no ako poznaju sport kao zabavu i biznis koji se kroz sport može razviti, onda se tu oni mogu vidjeti. A Cibona je takav brend koji puno toga može generirati, ako se ozbiljno posloži program.
Je li ključ primamljivosti ulagačima da dobiju dvoranu u koncesiju?
- To je jedna od ključnih stvari koja je ostala neriješena. Čvrstog sam uvjerenja da Cibona mora dobiti mogućnost da se javi na natječaj i da dobije dvoranu na korištenje. Uostalom, ne vidim drugog načina da se ta dvorana dovede u red jer u nju sada nitko ništa ne ulaže. Posljednjih desetak godina nitko se o tome nije brinuo a za novu vlast to je vrući krumpir i oni ne znaju što bi s tom dvoranom. I zato je jedino logično da raspišu natječaj i da se na njega jave investitori.
Tko su ti potencijalni Cibonini investitori?
- Njihovi predstavnici sjede u Skupštini a taj kapital je internacionalni. Uostalom, posljednjih šest mjeseci Cibona je živjela od investitora i njihovih ulagača ali i od sponzora Erste banke i pojedinaca koji su davli svoj privatni novac ne tražeći ništa zauzvrat. I svima njima cilj je da klub ne ode u stečaj jer u tom slučaju oni ta sredstva ne mogu vratiti. Ulazak investitora prijelomna je točka oporavka Cibone. I zato im treba dati cijelu iduću sezonu da na miru stabiliziraju klub. Ovo je prvi puta u povijesti da svi koji smo došli u klub dajemo svoj vlastiti novac, a ne uzimamo iz Cibone ni centa. I to je promjena koju je Cibona upravo i trebala. Dosta je bilo polusvijeta koji je došao u klub samo namiriti sebe i dva naraštaja svojih nasljednika. Ciboni trebaju sposobni menadžeri, a ne oni koji to uopće nisu već su politički instalirani.
To je zacijelo nešto što je potrebno i drugim hrvatskim klubovima?
- Hrvatskoj košarci treba promjena "mindseta" u cjelosti. Trebaju joj ljudi koji znaju međusobno razgovarati i na razini klubova i na razini Saveza, dakle profesionalci. Mi smo odmah sjeli sa svojim suparnicia kao što je Cedevita Junior i tražili koje su nam točke zajedničke i što možemo zajedno napraviti za hrvatsku košarku i svoje klubove, a nismo jedni drugima podmetali klipove. Takvo ozračje nasušno je potrebno cijeloj sportskoj zajednici. Oni koji to ne razumiju trebaju otići iz hrvatskog sporta, a to je i poruka svima onima koji su doveli do recentnih nereda u nogometu na zadnjoj utakmici Dinama i Hajduka.
Je li onda privatizacija jedino rješenje za spas dvostrukog košarkaškog prvaka Europe?
- Ja sam poduzetnik već 25 godina i ja to lako izgovaram, jer mi je to normalno i oportuno. Općenito, hrvatski sport mora imati podršku nacionalne politike odnosno države, ali i lokalne zajednice, no u većini slučajeva mora se privatizirati. Klubovi kao što su Dinamo i Cibona moraju se privatizirati, moraju postati privatni klubovi a ne prčije iz kojih se izvlači novac.
Dakle, pretvorba u športsko dioničko društvo omogućila bi da lozi tih investitora postanu i njihove dionice?
- Svatko kome Cibona duguje taj dug može pretvoriti u ulog i to je stvar pregovora između pojedinih vjerovnika i kluba. U tom smislu, nikome od njih nije u interesu da Cibona ode u stečaj.
Taj postupak privatizacije ne ide tako brzo, a Ciboni u tom smislu svijeća dogorijeva!?
- Još je Dragan Primorac kao ministar znanosti, obrazovanja i sporta inicirao taj zakon i omogućio privatizaciju kubova i taj proce je provedljiv.
S njim se tada, ako se ne varamo, spašavao Hajduk?
- Hajduk je došao do pola toga, a da je otišao potpuno u privatne ruke danas bi mu išlo puno bolje. Isto tako, i Dinamo treba bit privatiziran a ne da kao udruga služi kao smokvin list za razne marifetluke. I Cibona kao udruga godinama pleše po rubu zakona, a sve se to može riješiti da se privatizira. Pogreška je učinjena još 90-tih godina i da se to tada učinilo danas bismo imali svoje brendove koje nitko ne bi mogao zloporabiti.
>> Korteo Armade: