Cico Kranjčar: Volim popiti s društvom, ali znam da nisam ovisnik

Za klinca iz Zagreba koji je nogomet upoznao potkraj sedamdestih i početkom osamdesetih i koji je Maksimir doživljavao kao hram, Zlatko Kranjčar brzo je postao više od nogometnog idola. U ono vrijeme, kad su livade oko zgrada još bile pune djece, a kožne se lopte kupovale kod Poljaka na Hreliću, gotovo svaki drugi klinac bio je Cico.
Poslije je Cico postao trener, osvojio dvaput dvostruku krunu s Dinamom, odveo plave prvi put u Ligu prvaka, postao prvak i sa Zagrebom te sada, na kraju, trijumfirao dovevši reprezentaciju do SP-a u Njemačkoj.
No, nikad nije ponovio karizmu koju je imao kao igrač. Možda su tomu "pripomogle" i neke stranputice. Gubio je Cico trener i u Dugom Selu, nije se snalazio u Linzu, Murskoj Soboti ili Koprivnici... Pa čak i kad je dodirivao nebo s Dinamom, njegove su pobjede znali pripisivati tadašnjem političkom establišmentu, kojemu je nogomet bio više od igre.
Ipak, ono što je napravio u posljednjih godinu dana Zlatka Kranjčara uvrstilo je u uzak krug trenerskih ikona u Hrvata.
 Jesam li bio bolji igrač ili trener? Pa, reći ću to ovako, bio sam vrhunski igrač, a danas sam vrhunski trener.

Što mislite kako bi završila anketa o tome u javnosti?
 Znam sigurno da bi ta anketa pokazala da sam bio odličan nogometaš, koji je karijeru okrunio nizom pogodaka i velikih trofeja. No, isti je slučaj sa mnom kao trenerom.

No, kao igrač niste uspjeli otići na SP?
 Trebao sam biti na SP-u u Španjolskoj 1982. Igrao sam na kvalifikacijama za taj SP, zabio nekoliko vrlo važnih golova, no nisam bio u krugu.

Nije vas volio Miljan Miljanić?
 On se tada odlučio za druge iz meni nejasnih razloga...

Kad ste kao klinac razmišljali o Svjetskom prvenstvu, što je ono za vas značilo?
 To je za svakog nogometaša najveća manifestacija. To je spektakl, igrati na SP-u za svakog je nogometaša najveća moguća nagrada. Prije 23 godine učinjena mi je nepravda, no danas sam na SP-u i jako sam sretan. Tamo sam zahvaljujući našim igračima, svom stožeru, ali i svojoj glavi. Koristio sam se iskustvom Martina Novoselca i Tome Ivkovića jer su oni igrali na svjetskim prvenstvima, a ta će im iskustva puno pomoći i u Njemačkoj.

Kako danas objašnjavate neke trenerske kikseve?
 Mislim da su mi svi oni pomogli danas da budem to što jesam. Segesta je bila idealni trenerski početak, nakon toga došli su veliki rezultati s Dinamom, onda Austrija, Koprivnica.
I tamo je bilo svega...
 Kad danas na to gledam, mislim da su te sredine, ne podcjenjujući nikoga, bile premale za mene. Težio sam nečemu drugom. Da bih zadovoljio i te manje sredine, prihvaćao sam trenerske poslove u kojima, činjenica je, nisam uspio. No, kažem, cijeli mi je taj put pomogao da danas budem to što jesam.

Nakon što ste kvalifikacije za SP prošli kao prvi u skupini, što mislite, kako će Hrvatska proći na SP-u?
 Vidim je u drugoj rundi natjecanja, znači među posljednjih 16 koji će se boriti za svjetski tron. No, uz kvalitetne pripreme koje ćemo, nema sumnje, provesti, mogli bismo u Njemačkoj napraviti i nešto više od prolaska u drugi krug.

Kad ste bili trener u Maksimiru, o vama je kružio glas da vas igrači vole. Mislite da je tome razlog to što ste bili veliki igrač?
 Mislim da je to vezano uz moj autoritet i znanje, što igrači osjećaju, ali ne treba zanemariti ni iskustvo, igračko i trenersko. Uostalom, već sam 15 godina trener.

Tko su vam bili igrački, a tko trenerski uzori?
 Nikad nisam tajio da mi je trenerski uzor bila legendarna plava devetka Dražan Jerković, ali i Rudo Belin. Od svih ljudi koji su me trenirali uzeo sam ponešto, no moram li govoriti o trenerskim uzorima, zaustavit ću se na dva imena. To je svakako Vlatko Marković, moj današnji predsjednik, i trener svih trenera Ćiro Blažević. Kad sam bio igrač, kad bi mi nešto objašnjavali, često bih mislio da su sitničavi, da razglabaju o nevažnim stvarima. No, poslije sam shvatio da je to bilo silno važno.

Je li lakše postati igrač s Ferenščice, na kojoj ste vi odrastali, ili iz središta Beča ili Dobrog dola, gdje ste podizali Niku.
 Niko je počeo igrati u Beču, odmah je odskakao. S devet i pol godina procvao je u Dinamu, a onda su ga preuzeli Vinko Šaka, Zvjezdan Cvetković, Štef Lamza i Đuro Bago. Dobro, možda je Niko sve imao, za razliku od mene, no on se borio. I te kako se borio pa je njegov uspjeh to vredniji.

Borio se i zbog vaše reputacije?
 Da, to je točno. No, to nije bila jedina Nikina borba. Borio se i protiv svojih konkurenata.
Koliko biste vi novca zaradili u igračkoj karijeri da danas zabijate golove?
 Novac treba ostaviti sa strane, ostavljam vam da sami procijenite. Imali smo onu stupidnu granicu  nismo mogli u inozemstvo prije 28. godine  a tada se, kao ni danas, igrače s trideset godina nije kupovalo za velik novac.

Jeste li bogat čovjek?
 Jesam, duhovno sam bogat.

A financijski?
 Isto tako.

A što ćemo s onom pričom da ste bili u dugovima pa ste Niku predali u menadžerske ruke pokojnog Dina Pokrovca?
 To je laž i o tome je deplasirano govoriti. Obitelj Kranjčar ima nekretnine kupljene u vrijeme moje igračke karijere. Tu je laž namjerno lansirao jedan novinar. Niko i Lana Kranjčar nisu na prodaju i nikad neće biti. Nisam trgovac, samo sam otac i trener.

Tko je nakon Pokrovčeva ubojstva Nikin menadžer?
 Samo Hajduk.

Dokad će Niko ostati u Splitu? Možete li na to odgovoriti kao otac?
 Odgovorit ću vam kao trener. Mislim da Niko još treba Hajduku i da tamo treba ostati do SP-a.

Jeste li zadovoljni kako se Niko razvija?
 Da, jako sam zadovoljan, a dok je bio u Dinamu, nisam bio. Danas je on drugi igrač u odnosu na razdoblje otprije godinu dana.

Zašto ne dolazite u Maksimir?
 Kao izbornik dolazim na utakmice koje me zanimaju. Opet, iskreno, čovjek ima emocije, a one se ne mogu uspoređivati s emocijama ljudi koji danas vode Dinamo.

Zašto ste decidirano izjavili da se Niko neće vratiti u Dinamo?
 Koliko znam, Hajduk ga želi transferirati u inozemstvo?

Ali nisam pročitao da je i Niko bio tako decidiran kao vi?
 Pitajte Niku.

Vidite li sebe opet kao trenera u Dinamu?
 Više ne. Ostavio sam tamo traga i teško se vraćati.

Jeste li vjernik?
 Da, apsolutno. Kršten sam, pohađao sam vjeronauk, a bio sam i ministrant.

Nikad niste krili da ste član HDZ-a?
 Član sam od 1990. Član sam HDZ-a i član sam Hrvatske.

Kad se HDZ dijelio na pašalićevce i sanaderovce, kojoj ste opciji, kao HDZ-ov pionir, bili bliži?
 Iskreno, mislio sam da će se njih dvojica pomiriti. Navijao sam za zajedničku opciju.

Što mislite o premijeru Ivi Sanaderu?
 Dijelim mišljenje velikog broja Hvata da je premijer učinio puno dobroga. Neke stvari ne mogu komentirati, no za boljitak i kontakte s inozemstvom dosta je učinio.

A o predsjedniku Mesiću?
 Imam o njemu jednako dobro mišljenje. Predsjednik je osoba koju treba cijeniti. Treba poštovati to što predsjednika štuju u inozemstvu i time se kao građanin ponosim. Možda se neki neće složiti sa mnom, ali mislim da je za državu izimno važno da se njezin predsjednik poštuje i u inozemstvu, a ne samo kod kuće.

Kao trener u Maksimiru kontaktirali ste i s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. Kakav je on dojam na vas ostavljao?
 Mislim da ne trebam sada potvrđivati svoju vezu s obitelji i samim predsjednikom Tuđmanom. To nisu bili odnosi vezani samo uz nogomet nego i ljudski. I danas mi je Štef Tuđman prijatelj. Moj se odnos s predsjednikom nije promijenio ni kad sam odlazio iz Maksimira.

Je li vam se Tuđman ikad miješao u posao?
 Nikad! Jednom je preko Ćire nešto htio napraviti. I Ćiro je mislio da ću poslušati želju F. Tuđmana da vratim Igora Cvitanovića, njegova ljubimca, u momčad, ali to nisam napravio.

Dajte da razriješimo i taj misterij  poveznicu između alkohola i Cice Kranjčara?
 Zaista se volim družiti, a u tom druženju i popijem. I to kvalitetno piće, no nikad se nisam doveo u situaciju da to narušava moj ugled. No, kad se izgubi noć, ljudi onda svašta govore.

Što mislite zašto?
 Ne znam, možda mediji žele prodati novine. I doma sa suprugom popijem butelju vina, pa zašto to ne bih učinio u društvu?!

No, kad je takvih priča puno, iz njih se može iščitati da ste alkoholičar. I Bugari su vas takvim prikazali.
 Ono je bila provokacija. No, ako sam svjestan, ako imam rezultate kakve imam, znači da nisam bolestan. Niti sam ovisnik! Volim društvo i sjednem s društvom, netko popije više, netko manje. Družimo se i kad slavimo i kad tugujemo. No, da sam ovisnik, da moram svakog dana popiti određenu količnu alkohola, to nema veze s istinom. Možda je nekome odgovaralo da me tako prikaže, no moja obitelj i moji suradnici znaju da sam odgovorna osoba.

Ugovor s HNS-om traje do svršetka SP-a?
 Mislim da je Savez napravio pogrešku s bivšim izbornicima Jozićem i Barićem što nije obnovio ugovor uoči odlaska na veliko natjecanje. O tome ću svakako razgovarati, ne i inzistirati, no mislim da bi to bila dobra poruka i igračima da izbornik nije prolazan.

Što ako u Njemačkoj doživimo neuspjeh?
 Svi ćemo biti tužni. No, znate, ja vjerujem svojim igračima i znam da će učiniti sve da me ne razočaraju. I ne samo mene!

DATUM i MJESTO ROĐENJA
15. studenoga 1956., Zagreb
OBITELJ
supruga Elvira, djeca Niko i Lana
IGRAČKA KARIJERA
1973.-1983. Dinamo (556 utakmica, 98 golova) – jedno prvenstvo, dva kupa; 1984.-1990. Rapid (266 utakmica, 130 golova) – dva prvenstva, tri kupa, finale Kupa kupova;
1991. St. Polten
REPREZENTACIJA
11 nastupa za Jugoslaviju, tri gola; 2 nastupa za Hrvatsku, jedan gol (prvi kapetan Hrvatske)
TRENERSKA KARIJERA
Segesta, Croatia (dva puta dvostruka kruna, plasman u Ligu prvaka), LASK, Slaven Belupo, Samobor, Mura, Marsonija, Zagreb (prvak), Rijeka, izbornik od ljeta 2004.
HOBI
druženje s prijateljima
ZA PODSJETNIK
Cico je bio kapetan Hrvatske na prve dvije utakmice 1990.

Nakon što je Bog odredio da Niko Kranjčar bude nogometaš, nije prošao nijedan dan da ga svjesno ili nesvjesno nisu uspoređivali s ocem. – Naš je odnos uvijek bio prijateljski. Tati sam se uvijek mogao povjeriti. U svakom mi je trenutku znao dati najbolji savjet – kazao je Niko. Na pitanje kakav je otac bio Cico, Niko odgovara: – Nije bio strog. Kako je tata često bio odsutan, velika je odgovornost bila na mami. I kad je u pitanju moja sestra Lana i kad sam u pitanju ja. Mamu sam uvijek doživljavao kao strožu. Iako je odrastao u uvjetima koji su bili drukčiji od onih u kojima je stasao njegov otac Cico, Niko je imao cilj. – Moj cilj nije bio egzistencijalne prirode, meni je sport uvijek bio važan. Kad je pak riječ o manama njegova oca, Niko je odlučan: – On je predobar da bi imao mana.

Elvira Kranjčar elokventna je zagrebačka gospođa koja drži barem tri kuta u kući obitelji hrvatskog izbornika. Sa Zlatkom, kojega i ona zove Cico, u vezi je od srednjoškolskih dana. Sin Niko kaže da je u obitelji ona bila zadužena za strogoću. Elvira pak o svom suprugu govori samo u superlativima. – Cico je divna osoba i ne zna reći ne. To je njegova vrlina, ali i mana. On je hedonist i humanist, posjeduje beskrajnu dobrotu i ljubav, gotovo dječačku razigranost, koja ga nikad ne napušta. A i to je ponekad kod njega mana – kaže Elvira, koja svakom izgovorenom riječi ne krije ljubav za supruga. Tvrdi da Cico nije kompliciran, nema svoje omiljeno jelo, a ona se, kaže, trudi da sve u obitelji bude podređeno suprugu izborniku Zlatku, sinu nogometašu Niki i kćeri Lani, odvjetničkoj vježbenici.

– U moje vrijeme, kad je bilo mnogo više narodnjaka nego danas, nije nam padalo na pamet zaružiti na takvim mjestima. Uživali smo u Saloonu, Karaki, komadima... Kozmopolit sam i shvaćam da se netko može veseliti na takvom mjestu, no ne vidim u tome sebe. Drago mi je što Niko ne voli takva mjesta, naša obitelj i moji prijatelji ipak imaju zagrebački štih i to nije naš način zabave.