Svako zlo za neko dobro, pa je tako i Marin Čilić (31), naš najtrofejniji tenisač današnjice, podulju natjecateljsku stanku zbog pandemije koronavirusa iskoristio da bude što više sa svojim tek rođenim sinom Baldom.
U obiteljskoj kući svoje supruge Kristine u Cavtatu, kod punice, pronašao je savršen mir za najljepše dane mlade obitelji, ali i za pripremu za nastavak sezone – kada ona počne.
– Istina je, ova mi je stanka, na neki način, došla u pravo vrijeme. Baldo se rodio koncem siječnja pa sam u njegovu životu propustio samo dva tjedna, dok sam bio na putovanju. Ovo mi je jedno od najljepših razdoblja života. I meni i supruzi Kristini, zbilja smo sretni – kaže nam Marin na početku našeg razgovora.
U kontaktu sam s kolegama
Kakav je Baldo kao dijete? Je li zahtjevan, kako jede?
– Pa, pretpostavljam kao i većina dojenčadi. Ima svoj ritam kad jede, spava... nemamo s njim nekih problema. Postao nas je svjestan, nasmije nam se. U tim trenucima preplave me takvi osjećaji kakve nikad nisam doživio, što je valjda i razumljivo. Baldo širi sreću oko sebe.
No, vi cijelo ovo vrijeme praktično niste prekidali s treniranjem?
– U Cavtatu sam pronašao posebno nadahnuće za to. Igralište je u blizini, ključ mi je dao voditelj terena pa smo mogli trenirati kad nije bilo nikoga, odvojeni od svih. Volim trenirati, uz proljetno sunce i cvrkut ptica to je posebno uživanje. Sad imam puno vremena, nisam ničim opterećen, pa se mogu posvetiti nekim detaljima za koje prije nisam imao vremena.
Kako surađujete s novim trenerom Vedranom Martićem. Samo na daljinu ili...
– Bio je Vedran desetak dana tu, a bio je i Duje Ajduković, pa smo zajedno trenirali. Prije toga Vedran i ja bili smo u kontaktu videovezom. Poznato je moje visoko mišljenje o Martiću i od naše suradnje očekujem puno.
Kada očekujete da bi se sezona mogla nastaviti? I što mislite o igranju bez publike, bez linijskih sudaca i pobirača, s obilježenim lopticama?
– Ne znam, meni se čini da nema smisla igrati bez publike jer ona donosi sponzore i stvara ugođaj. Nama je posebno važna uspostava koliko-toliko normalnih zrakoplovnih linija.
Jer igrači dolaze iz cijelog svijeta, iz Japana, Australije i Amerike, a ne samo iz Europe. Mislim, može se o tome razgovarati ako se ova agonija s koronavirusom produlji, ali ja se nekako nadam povratku normalnim vremenima.
A što kažete o akciji kojom bi se pomoglo slabije plasiranim igračima na listama? Vi biste, s obzirom na trenutačni plasman (37. mjesto), trebali participirati s 10.000 USD. Jeste li uplatili taj novac?
– Nisam još jer još postoje neki upitnici oko cijelog modela, posebno oko raspodjele novca, iako sam potpuno za to da se pomogne onima koji su se našli u financijskim problemima. U kontaktima sam ovih dana s više igrača, najviše s Kanađaninom Vašekom Pospišilom, razmjenjujemo razmišljanja i informacije u vezi s tim.
Nejasno je, primjerice, treba li pomagati i onim tenisačima koji su u ovom trenutku možda i slabije plasirani, ali su u karijeri zaradili dva ili više milijuna dolara. Teniske organizacije i Grand Slam turniri skupili su već neki novac (više od šest milijuna USD, op. a.), neke pomoći će biti, ali jasno je da to nije dugoročno rješenje.
Jeste li zadovoljni Đokovićevim angažmanom u ATP-ovu Savjetu igrača?
– Nikad se u povijesti neki broj jedan nije tako angažirao u pomaganju igračima kao Novak posljednjih godina. Uistinu je upućen u većinu problema, na terenu i izvan njega, sluša sugestije, pokreće inicijative, otvara neke druge kanale... Skidam mu kapu do poda na tome.
Ovih dana on i Ivanišević izašli su s inicijativom da se u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Srbiji organiziraju regionalni turniri na kojima bi nastupili igrači iz tih zemalja. Kako gledate na to?
– Ja priželjkujem da se mi što prije vratimo pravim turnirima i nastavimo sezonu, ali ako to još dugo ne bude moguće, i ovakvi bi turniri bili dobrodošli. Ja bih svakako nastupio, posebno ako bi bili humanitarnog karaktera.
Otkazani su svi turniri do 12. srpnja; naš Umag (od 20. do 26. srpnja) još nije. Postoji li mogućnost da, ako se održi, i vi nastupite na njemu?
– Uvijek volim igrati u Umagu, pred domaćom je publikom to poseban gušt, a problem je njegov termin i nužnost prebacivanja s jedne na drugu podlogu. No, u sadašnjoj situaciji, kad turnira praktično nema, pa nema ni prebacivanja, rado bih nastupio u Umagu. Ako se turnir uopće održi, za što, na žalost, nisu veliki izgledi.
Iza vas je uspješna karijera, osvojili ste US Open i Davisov kup. Što bi vam bilo treće po važnosti? Osvajanje Cincinnatija, finale u Wimbledonu ili na Australian Openu, osvojeni Queen’s kada ste u finalu pobijedili Novaka Đokovića ili možda juniorski naslov u Roland Garrosu?
– Pa, puno je toga što bi moglo konkurirati za treće mjesto, ali ja bih se odlučio za još ta dva finala na Grand Slam turnirima. I ravnopravni su mi, rame uz rame, iako Wimbledon za nas Hrvate, posebno zbog Gorana Ivaniševića, ima posebno mjesto. No, na Australian Openu 2018. uistinu sam odigrao vrhunski, pobijedio sam Nadala, koji je tada bio prvi tenisač svijeta, a u finalu sam od Federera izgubio u pet setova.
Od istog sam igrača izgubio i u finalu Wimbledona 2017., ali u jednoj drugačijoj situaciji, kada sam se zbog žuljeva na nogama praktično jedva kretao. Bio sam desetkovan i odigrao sam taj meč zbog publike i zato što se radilo o finalu Wimbledona, a inače bih u svakoj drugoj situaciji takav meč predao. To je jedan od onih mečeva koje bih svakako htio vratiti iako znam da to nije moguće.
Bogat sam, ali skroman
Biste li se nakon igračke karijere bavili trenerskim poslom?
– Bih. Imam dovoljno iskustva, radio sam s vrhunskim trenerima, koji su opet njegovali različite stilove, tako da mislim da imao što prenijeti mlađima. A i leži mi taj rad s mladima. I sad sam u Cavtatu dao Ajdukoviću poneku sugestiju. Zahtjevan je to posao, traži puno vremena, ali mogu se vidjeti u toj ulozi. Naravno, u početku bih izbjegao česta putovanja, pa bih možda počeo s nekom malom akademijom.
Imate najveću turnirsku zaradu od svih hrvatskih tenisača (gotovo 28 milijuna USD). Smatrate li sebe bogatim čovjekom?
– Nisam se nikad opterećivao novcem, ali moram priznati da mi je zarada od tenisa omogućila lagodan život i mogućnost da sebi i svojima priuštim neke stvari. Ovo je dobro plaćen posao i ja mogu reći da sam bogat, ali želim u svemu tome ostati skroman. Ipak je posao teniskog profesionalca i kruh sa sedam kora, mora se puno i izdvajati, to je valjda najskuplji sport nakon golfa. Mali je krug tenisača koji su uspjeli sebi osigurati egzistenciju, ponosan sam da sam među njima, ali ne opterećujem se time i ne bahatim se.
S obzirom na to da ćete ove godine zaraditi jako malo, hoće li biti za nove stipendije darovitim učenicima najesen?
– Bit će stipendija, za to smo osigurali novac, dijelom i na donatorskoj večeri koju je Zaklada organizirala u Melbourneu prije Australian Opena. Okupilo se na toj večeri oko 600 Hrvata i njihovih prijatelja i zbilja su nam puno pomogli. A što se tiče svečanosti uručivanja stipendija, organizirat ćemo je kad se stvore uvjeti za to.
Čilić nije škrt, samo je racionalan. Pa sam kaže da se ne želi bahatiti i razmetati. Ali pomaže darovitim klincima svojim stipendijama, ni to se ne smije zaboraviti