Čilić: Radije bih još jedan Grand Slam nego u Top 5

Dok je Marin Čilić (26) strpljivo izlazio u susret našem fotoreporteru, pružila nam se prilika da malo popričamo s njegovim menadžerom, Belgijcem Vincentom Stavauxom, koji je karijeru započeo otvaranjem teniske škole 1991. godine.

– Ova vam je godina baš uspješna u tenisu. Marin, Borna, Konjuh, Vekić, pa i Mirjana Lučić. Ali uspješni ste vi i u drugim sportovima, prava sportska nacija – udijelio je kompliment nama Hrvatima.

Potvrdio nam je da je sve dogovoreno oko Marinova nastupa na PBZ Zagreb Indoorsu od 2. do 8. veljače sljedeće godine. Ako je nekih dvojbi uopće i bilo.

Čilićevo sudjelovanje skoro da je bilo sigurnije od samog održavanja turnira. Koji, naravno, kronično boluje od financijskih briga.

– To je naš poklon turniru. Termin je malo nezgodan, ali Marinu nastup u Zagrebu mnogo znači. Želi biti u doticaju sa svojim navijačima – napomenuo je Belgijac koji s Marinom surađuje od Wimbledona 2013. i odlično se uklopio u ekipu našeg najboljeg igrača.

Prije toga, bio je menadžer brojnih tenisača i tenisačica, među ostalima i Justine Henin.

Uto je stigao Čilić, pa je Vincent otvorio svoj laptop i više se nije javljao. Osim da nam da do znanja kad nam je termin za intervju isticao. Jer je čekala i televizija iz BiH. No, Marin je naše vrijeme ipak samoinicijativno produljio...

– Impresije iz Azijske lige? Uglavnom su pozitivne, iako ima i negativnih. No, općenito mislim da je liga prilično dobro prošla. Iznenadila je mnoge koliko je bila lijepo organizirana, koliko je bila dobro medijski popraćena, a i posjećenost u dvoranama je bila odlična. Osim u Dubaiju koji je nekako više okrenut biznisu, nego sportu – istaknuo je Marin i dodao:

– No, zato je ambijent na Filipinima, u Singapuru i Indiji bio fenomenalan i ova će liga nedvojbeno zaživjeti u teniskom kalendaru. Već su se prijavili novi kandidati za sljedeću godinu, Makao i Jakarta, pa sad organizatori razmišljaju o tome hoće li širiti ligu ili ne. Igrači su uglavnom očekivali da će to biti ekshibicija, da će se igrati opušteno, no već od prvog dana igralo se maksimalno ozbiljno, na pobjedu. Bilo je prilično kompetitivno.

S obzirom na stanje vaše nadlaktice, je li to bilo više napora nego što ste željeli?

– Pa, malo jest, sigurno. Prihvatio sam tu ligu ponajprije stoga što sam bio s Goranom u ekipi i u trenutku kad sam mislio da mi to neće predstavljati problem. Poslije mi je bilo nezgodno otkazati u posljednjem trenutku pa sam ipak nastupio. Nisam previše forsirao, iako u prvih osam mečeva nije bilo Đokovića. No, dva puta me zamijenio Jaziri pa sam se uspio malo čuvati, ali, da, ruka nije zacijelila koliko sam to želio. Sad radimo na tome, trebat će više vremena, pa smo zbog toga pomaknuli i odlazak u Australiju. Preskočit ću nastup u Brisbaneu i igrati samo Australian Open.

Sa Srbima prava momčad

Bilo je puno eksperimentalnih pravila. Može li se koje od njih primijeniti i u tzv. regularnom tenisu?

– Bilo nam je prilično čudno igrati bez neca kod servisa. Dolazilo je do smiješnih situacija kad bi lopta jedva prešla preko mreže, odbila se od nje, a igrač bi je uhvatio i vratio skupljaču i tako izgubio poen. Ono što bi se moglo iskoristiti je taj sat koji je mjerio vrijeme između poena. No, za koncept Azijske lige bilo je to prebrzo jer se nije mogla stvoriti interakcija s publikom, nismo se mogli zezati između poena... Na Touru bi to bolje sjelo, znali bismo točno koliko od tih 25 sekundi imamo na raspolaganju. Ovako smo stalno u nekoj sivoj zoni, u neizvjesnosti hoće li nam sudac dopustiti još sekundu ili dvije ili će nam dati opomenu.

A tie-break vremenski ograničen na pet minuta?

– Ne. Mislim da bi tu bilo previše taktike, kalkuliranja, oduživanja poena, servirati ili ne servirati... To ne bi zaživjelo.

U ekipi Ujedinjenih Emirata čak petero vas je bilo s prostora bivše Jugoslavije (Čilić, Ivanišević, Đoković, Zimonjić, Mladenović). Govorilo se hrvatski ili srpski, bodrili ste se...

– Imali smo zbilja jako dobro timsko ozračje i to je možda bila i najpozitivnija stvar za sve nas. Taj momčadski duh je bio toliko jak da smo na kraju više igrali za ekipu nego za samoga sebe. Goran je sa Zimonjićem dugi niz godina bio na Touru i dobri su prijatelji, s Novakom, koji je s nama bio posljednjih pet-šest dana također se dobro znamo, a sada smo malo bolje upoznali i Kristinu Mladenović koja je vrlo talentirana. Bilo je to lijepo druženje.

Kakav je vaš odnos konkretno s Đokovićem?

– Jako dobar. Nole je bio doista opušten, sjajan je kao čovjek i od njega se apsolutno može mnogo naučiti. Od njegova pristupa i uopće razmišljanja o igri. Bilo mi je to sjajno i neponovljivo iskustvo: sjedili smo svi na istoj klupi, svatko bi dao neki savjet... Od svakoga se moglo čuti na koji način razmišlja, što gleda u igri.

Vratimo se malo londonskom Mastersu. Završio je tako kako je završio, s tri poraza, ali bilo je to za vas značajno iskustvo. Znamo da Đoković čak nije osvojio ni set u svom prvom nastupu. Ipak, biste li sad promijenili nešto u pripremi kad biste to mogli?

– Bih. Ostavio sam raspored nakon US Opena istim, dakle igrao sam Davisov kup, dva turnira u Aziji, Moskvu, čak sam planirao nastup u Parizu. Valenciju sam ionako kanio preskočiti. A to je bilo previše. Jer sam u završnici US Opena već smanjio treninge i moja tjelesna pripremljenost je padala. Odigrao sam još Davisov kup u Amsterdamu i nakon toga bio sam zbilja iscrpljen. A nakon još tri turnira u sljedeća tri tjedna bio sam potpuno mrtav. I eto, zadržalo se to i do Mastersa, gdje sam jednostavno bio prazan, bez energije. To sam najbolje vidio na terenu, imao sam osjećaj da nemam gasa u igri. To je za mene jedno novo iskustvo, nešto s čime se dosad nisam susretao. Dogodine će sigurno biti bolje, ako osvojim Grand Slam turnir, malo ću bolje kombinirati, ostaviti prostor za trening i rekuperaciju, tako da se vratim svjež, a ne mrtav.

Ferrer i Berdych pate

Koji su vam ciljevi u 2015.? Da možete birati, biste li radije još jednu Grand Slam krunu ili ulazak u Top 5?

– Radije bih da na kraju godine imam u vitrini još jedan Grand Slam turnir, pa makar bio u Top 10, nego da cijele godine budem u Top 5, a da ostanem bez Grand Slama. Osjetio sam koliko je to važno, koliko Grand Slam naslov znači igračima koji se vrte u vrhu već niz godina, a nemaju ga. Kao, primjerice, Berdych, Ferrer, Tsonga, Nishikori, Raonić...

Eh, da je Goran osvojio Wimbledon u vašim godinama ili ranije, vjerojatno bi poslije osvojio još koji?

– Naravno. Veliki se prostor otvara igraču nakon osvajanja takvog turnira. I moj koncept razmišljanja sada je mnogo drukčiji nego prije. Ta pobjeda na US Openu više mi znači nego da sam ostvario sjajnu sezonu bez nekog velikog rezultata. Ona otvara mnogo šire vidike, a najvažnije je to da sam pokazao sebi da imam igru s kojom mogu pobjeđivati najbolje i na najvećoj sceni. Zato je moja glad za pobjedama nakon US Opena čak i porasla. Osjetio sam da svojom dobrom igrom mogu otići do kraja turnira i to je nešto što me ispunjava samopouzdanjem.

Da, onaj tko to ne napravi, ne zna o čemu se radi?

– Naravno. Mislim da su mi pobjede protiv Berdycha u Wimbledonu i na US Openu te protiv Federera i Nishikorija na US Openu omogućile opuštenost u sljedećim nastupima. Niti u Londonu nisam bio pod pritiskom da moram odigrati nešto ekstra, ali spomenuo sam što mi je nedostajalo.

I kakvi su vam planovi za 2015.?

– Prvo i osnovno je da zaliječim ruku. Odradio sam magnetsku rezonancu i ona je slična onoj prije Londona, što nije baš najbolje. Jedan ću dio tretmana sljedećih dana odraditi u Njemačkoj. Moram istaknuti veliku pomoć na koju nailazim u bolnici Sveta Katarina, a posebno sam zahvalan dr. Igoru Boriću na njegovim savjetima. Za Božić sam kod kuće, da malo napunim baterije, a ako sve bude u redu, sezonu bih otvorio s Australian Openom. Potom dolazi Zagreb, naravno. Situacija je malo nezgodna za organizatore turnira, ali ja se nadam da će sve biti u redu. Potom se dvoranska sezona nastavlja u Rotterdamu, Delray Beachu, za Acapulco ću još vidjeti pa Davisov kup... Reklo bi se klasičan raspored, sličan kao i prošle godine.

Božić ćete, dakle, provesti sa svojima u Međugorju?

– Da. I tome se jako veselim. Prošle godine mi se dogodilo da jedini put u životu nisam bio sa svojima za Božić jer smo krenuli prije u Australiju. Za mene je Božić nedvojbeno najljepši dio godine, posebno kad ga mogu provesti s obitelji, s najbližima. On nam nekako daje podlogu za sve, nadu za početak nove godine. Ljudi su tih dana sretniji, a i sam se tih nekoliko dana oko Božića osjećam ispunjenije i bolje i imam više energije za sve.

Volio bih upoznati Kakú

Tko vam je uzor?

– Nisam o tome mnogo razmišljao, ali kad već pitate, jako cijenim brazilskog nogometaša Kakú. Svidio mi se još prije 6-7 godina, dok je još igrao u Milanu. Bio mi je najdraži sportaš, a i kao osoba mi se jako sviđa. Nismo se nikada sreli, ali valjda će se jednom i to dogoditi. Divim se njegovu karakteru. Jako je skroman i veliki je vjernik, a to jako cijenim – zaključio je Marin Čilić, hrvatski sportski junak 2015. godine.