ĆIRO PIŠE ZA VEČERNJI

Ćiro Blažević: U Splitu su nas podcjenjivali i pokrali pred više od 50 tisuća ljudi, ali onda...

Foto: arhiva
Ćiro Blažević: U Splitu su nas podcjenjivali i pokrali pred više od 50 tisuća ljudi, ali onda...
28.02.2022.
u 11:56
Ćirina sjećanja na '82. U novom nastavku feljtona donosimo priču o utakmici s Hajdukom u kojoj je Dinamo pobijedio 2:1 pred 50.000 ljudi na Poljudu
Pogledaj originalni članak

Moram biti iskren prema vama, vi ste ipak moja publika, a ona je najvažnija - nije mi lako. Teška mi je dijagnoza pa nekada zbog same spoznaje o njoj ne mogu zaspati dugo u noć. Razveseli me onda pročitati neke vaše komentare koje mi pišete na društvenim mrežama gdje sam započeo pisati ova prisjećanja na Dinamovo proljeće '82., ali i poruke koje ostavljate na ovaj moj feljton u Večernjem listu. Jedan od vas sjetio se i da sam bio kod Knjaza u emisiji pa me on stavio da budem teta u vrtiću, a sva su me djeca počela zvati: teta Ćiro. Kaže taj duhoviti mangup u komentaru, vi ste naš "teta tata Ćiro". Odmah mi bude bolje kada pročitam tako nešto. Ili jedan drugi, isto tu, kaže da se zakleo oženiti ako osvojimo prvenstvo te sezone, pa je bježao i iz vojske da gleda naše utakmice. Ne znam je li zbog te zakletve navijao za nas ili protiv nas, ali u svakom slučaju: oprosti mi, sine, molim te, da sam znao da je takav ulog možda bih razmislio o tome da usporimo tempo…

Sve me to u ovim mojim teškim trenucima koje nikome ne bih poželio malo oraspoloži, ali kako me moj kapetan Zeko neki dan nasmijao, to vam ne mogu opisati. Piše on autobiografiju i vidim jedan njegov ulomak gdje se i on prisjeća utakmice sa Zvezdom i toga kako su me moji sinovi zavarali jer su poslije te pobjede otišli proslaviti u Karaku, a ja sam, kako on to tumači, mislio da su otišli kući. Sutradan su svi došli na trening sa sunčanim Ray Ban očalama jer sam ih prije upozorio da ne želim vidjeti podočnjake…

Na trening s raybankama!

Malo si me ipak podcijenio, sine moj, nije tvoj šef bio baš tako naivan, znao sam gdje ste, nije to bilo tako teško dokučiti, ali sam morao pustiti malo i da se razveselite. Iluzorno bi bilo misliti da se niste otišli proveseliti nakon tog famoznog rezultata. Činili ste to i kada nije bilo takvog povoda! Dinamo sam preuzeo godinu dana prije, kada je bio na 14. mjestu, a vi ste i tada noći provodili u Karaki. To me, moram priznati, više čudilo, i to mi je bilo teže povjerovati nego ovo da ste tamo otišli nakon tako velike utakmice, ali dobro. Štos s raybankama vam je bio stvarno dobar! Taj dan sam vas, uostalom, i zbog toga malo poštedio, ali sjetit ćeš se kakve sam vam treninge nakon toga pripremio da biste bili spremni za Hajduk. Znao sam da je to ključna utakmica i ako njega ne pobijedimo ništa nam neće značiti ni to što smo ruknuli Zvezdu. Obranu smo uigravali do iznemoglosti. Radili smo na intercepciji lopte tako da se malo odvojimo od igrača kojeg čuvamo, stvorimo dojam da je slobodan za proigravanje, a u trenutku kada njegov asistent spusti glavu kako bi vidio loptu prije nego što će je odigrati u njegovu smjeru, mi utrčavamo ispred njega i otimamo loptu. Presjekli smo im tako, sjećam se, stotinu dodavanja. Onda ona uklizavanja na koja sam vas tjerao. Ukližeš i odmah, dok još kliziš, ustaješ i nastavljaš trk. Ja sam slomio sedmo rebro demonstrirajući vam to, a niste ni vi puno bolje prolazili. Mislim da ste u jednom trenutku svi požalili taj izlazak u Karaku, za koji ja, tobože, nisam znao, ali nakon utakmice u Splitu vam je bilo drago što sam vas tako pritisnuo. A tebi, kapetane moj, bilo je posebno drago jer si upravo tamo postigao onaj svoj kapitalni pogodak na kojemu sam ti i danas zahvalan.

Zato ću to još jedanput ponoviti, pa neka ostane zapisano, ta utakmica u Splitu bila je primjer značaja Zajeca za cijelu Dinamovu momčad, a on se napokon odvezao od tog zadnjeg reda i počeo igrati po cijelom terenu. Naime, on kod mene nije imao nikakvu zadaću, dao sam mu da igra kako je on mislio da treba i to je bilo najbolje za njega, ali i za cijelu momčad. Iza je, znao sam to, Hadžić ionako mogao sam čuvati dvojicu-trojicu, ali o toj njegovoj genijalnoj obrambenoj tehnici ću neki drugi put jer svakako zaslužuje poseban osvrt…

U Splitu je, da se vratim na taj dan prije 40 godina, bilo sunčano. Pravi proljetni dan. Sve je bilo spremno da nas se pobijedi i onemogući u osvajanju prvenstva. Bili su jako motivirani. Po novinama sam uoči utakmice vidio da nas nitko, bez obzira na rezultat protiv Zvezde, ne smatra favoritima. Hajdukovi igrači izjavljivali su da će lako s nama, a ja sam sve te članke izrezao iz novina i polijepio po svlačionici. Neka vide ovi moji sinovi za što ih smatraju. Mislim da je Bručić bio prvi koji je taj dan ušao u svlačionicu, ali moje izrezotine nije ni pogledao. Tek kada sam skočio na njega da čita što ovi govore, obratio je potrebnu pažnju, a onda i svi ostali koji su ulazili za njim.

U Splitu je tada postavljen rekord posjećenosti stadiona. Bilo je prodano oko 50 tisuća ulaznica, a gledatelja je bilo i mnogo više od toga. Na stajaćim mjestima pucale su i savijale se metalne ograde postavljene protiv valova na tribinama…

Nekoliko minuta prije početka utakmice, pod ruku sam uhvatio dr. Đurašina i izveo ga na ulaz prema atletskoj stazi da vidi te prepune tribine i uzavrelu atmosferu.

"Što ti se čini?", pitao sam ga. Drhtavim glasom mi je uzvratio da bi bod bio puna šaka brade, a ja nisam mogao drukčije nego da se složim s njim. Otišli smo zatim skupa u svlačionicu i zamolio sam ga da pred igračima kaže što misli, a kad je on opet ponovio da bi bilo dobro kada bismo im uspjeli oteti barem bod, ja sam naglo poskočio. Lice mi se izobličilo, promijenio sam boju i podviknuo da to ne dolazi u obzir.

"Kakav bod", zagalamio sam, "pobjedu hoću! Pobjedu!"

Kasnije me dr. Đurašin pitao zašto sam mu to napravio, a ja sam mu se ispričao i objasnio mu da je to bio jedini način da ih trgnem. Uostalom, znao sam tada, barem četvrtina tih navijača na tribinama bili su naši. Putovalo se vlakovima, autobusima i osobnim automobilima za Dinamom, i to ne samo iz Zagreba, već i iz drugih dijelova Hrvatske, čak i iz BiH. Zapalio sam još cigaretu s dr. Đurašinom i sve je opet bilo zaboravljeno, a moji sinovi su na terenu igrali sjajno.

Nakon kratke akcije iz kornera moga Mlinke i Bručića, i on je isto svuda bio, na loptu je već u šestoj minuti poput aviona naletio Zeko, a onaj vulkan od tribina naglo se primirio. Nitko ga nije tamo očekivao. Nedugo zatim je i Štef Deverić na svoj prepoznatljiv, probitačan način zavrtio trojicu igrača te poput današnjih modernih centarfora rasparao mrežu za veliko vodstvo i ja sam znao da me sada više ništa ne može spriječiti u tome da ovu sjajnu generaciju nadarenih nogometaša odvedem do naslova prvaka. Pa ni penal, koji je bio počinjen na rubu šesnaesterca, a ipak dosuđen kao da je bio unutra, nije u tome uspio. Gudelj je zadrmao stativu, a meni se kod mog Vlaka potvrdilo ono što sam vidio još na pripremama u Australiji, a to je da sve ono što bi drugim golmanima ušlo u gol, njemu pogađa okvir ili prolazi pokraj… Treba i to znati!

Pravio sam se naivan

Do kraja utakmice Vujović je uspio postići još samo utješan pogodak, a meni je bilo malo žao što ipak nismo uvjerljivije pobijedili.

Do kraja prvenstva ostalo je bilo još četrnaest utakmica, što nipošto nije malo, ali s obzirom na našu formu i činjenicu da su nam se i ostali rezultati poklopili pa smo se već nakon prve tri utakmice proljetnog dijela odvojili na dva boda od Zvezde i četiri od Hajduka, mogao sam si dopustiti da se opet napravim malo naivan i povjerujem kapetanu kada mi opet kaže da će i nakon ove velike pobjede, zajedno s cijelom momčadi, otići ravno kući.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

Avatar markoii123
markoii123
22:19 28.02.2022.

Nezaboravne godine,po 50 000 ljudi je bilo na Maximiru. Hvala Ćiro & Zeko i comp.na svemu.

BL
blekpanther
16:06 28.02.2022.

Hvala Ćiro hvala tvojim sinovima za nezaboravnu godinu, zbijali smo se u jedan auto i po Schwarzwaldu tražili vrhove da bi signal bio bolji da čujemo Ivu Tomića i njegove nezaboravne doskočice, ali često je bio kažnjavan pa smo bili zadovoljni sa Jurom I Fredijem! Bila je to godina koja se pamti, 82 i 95 godine koje se ne zaboravljaju! Hvala Ćiro, i kad nas stariji nestane živt će Šal i Ćiro vječno!

MA
matkopeic
14:56 28.02.2022.

Ćiro, zauvijek u našim plavim srcima. Stajanje istok.