Ćiro: Kako je moguće tako se poigravati s emocijama ljudi?

Ćiro Blažević bio je u gorem stanju nego izbornik Čačić. Javio se pred ponoć i istresao bijes s nebesa...

– Ne mogu vam ništa pričati. U šoku sam, već drugu tabletu za smirenje pijem. Kako to da me nitko nije slušao kada sam pričao da ovaj nema kompetenciju ni znanje da vodi reprezentaciju! Davno sam tvrdio da Čačića nitko neće slušati u reprezentaciji, da nije taj... Ali nije on kriv! Kriv je Mamić koji mu je sve to omogućio. Daj budali avion i on će ga vozit’! Kako je moguće da se tako igraju s emocijama i raspoloženjem nacije!? Ma krivim ovu vladu i sve prijašnje vlade koje su ovo dopustile Mamiću! – zavrištao je na kraju trener svih trenera u očaju.

Rukometni izbornik Lino Červar bio je pribraniji, ali ni njemu nije bilo svejedno.

– Ne bih ništa komentirao. Još sam vruć, ne znam kako bi objasnio što se dogodilo. Najbolje je prespavati i onda donijeti nekakvu analizu. Nemojte se ljutiti, ali više od toga ne mogu reći.

Nije ovo prvi put da nam se dogodilo u završnici kvalifikacija, vadili smo se i iz težih situacija, ali takav osjećaj potpunog izostanka emocije na utakmici nogometne reprezentacije baš nikad nismo doživjeli. Štoviše, u posljednjim trenucima kad su lađe tonule, stizale su poruke na mobitel: “Suomi, Suomi!”.

Rujevica je odgledala utakmicu. Uglavnom šuteći. Bolnije od zvižduka. Ni traga bodrenju, potpori, vjeri u tu reprezentaciju. Kao da igraju nekakve dvije nebitne momčadi u revijalki Europskog prvenstva do 16 godina. Rijeka izdajnička? Uozbiljimo se već jednom, teško je naći grad koji je dao više dragovoljaca u Domovinskom ratu, pa prvak s Rujevice u svom stožeru ima branitelja, Kekovu desnu ruku Vjeku Miletića! Nema to veze s domoljubljem. Naša nogometna reprezentacija izgubila je potporu, a razlozi toga složeni su i vrlo duboki. I riješit će se puno teže od čovjeka na klupi. Ni prvi ni zadnji.

U drugom najvećem gradu u Hrvatskoj u ovom je trenutku nemoguće zamisliti utakmicu naše nogometne reprezentacije, to nam je nakon četvrt stoljeća samostalnosti veći poraz i od eventualnog izostanka sa Svjetskog prvenstva u Rusiji. Ružno je reći, ali ono sinoć ličilo je na Jugoslaviju u danima raspada, još je samo falilo da publika kao u Maksimiru 1990. navija za goste.

Zašto nam se to dogodilo, gdje smo promašili? I je li za sve kriv samo onaj kojeg je Ćiro spomenuo. Teško, za jednog čovjeka previše. Čačić valjda zna nogomet, ali nema ni trunke šmeka za voditi repku, umjesto da bar pokuša držati kakvo-takvo ozračje, medijske nastupe koristio je za obračune i vraćanje diskursa “unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja”. Pa tko to može slušati? Ispadalo je da Modrić i društvo ne igraju protiv Islanda, Finske ili Turske, već protiv medija, forumaša, opozicije, orjune, ma svega živog! Igračima to paše, bježe od javnosti, dolaze namrgođeni, a pred novinare gurnu Vidu i kažu “odi ti pričaj s njima”. To se tako ne radi, pa mediji su tu zbog navijača. Ako njih itko u krugu reprezentacije više zanima.