Dinamov predsjednik Mirko Barišić s punom odgovornošću tvrdi da mu se nitko dobar, po njegovoj procjeni, nije javio da bi došao u klub. Barišić tvrdi, također veoma odgovorno, da možda boljih od njih ili njega vjerojatno i nema i da oni ne žele otići kao krivci.
Taj je uvjet sigurno opravdan jer ih Skupština, s obzirom na to kakva je i kolika je, može bez problema proglasiti i zaslužnima, a onda zapravo nema nikakvog razloga da odu. Uostalom, razlika između krivih i pravih, dobrih i loših u našem sportu samo je u nijansama.
Ovisno o tome u kojoj su ligi i da Štimac nije zatvorio kladionicu, kladio bih se da je prvak Dinamo ravnopravan prvaku Hajduku, bez obzira na rang natjecanja. Zapravo je pitanje kako se uopće dolazi i odlazi iz naših klubova. Šteta što više nema socijalističkog saveza, pa da se problem u Maksimiru riješi.
Jer, koliko se sjećam, tamo predsjednici nikad nisu birani, pa možda neće ni sad, ako lokalni izbori završe po želji i Grad nastavi s neograničenim ulaganjima u europski projekt. Kad su jednog bivšeg Dinamova funkcionara pitali za povratak, čovjek se začudio i otprilike odgovorio da je na tako neumjesno pitanje svaki odgovor pametan.
"Gospodo, ja sam ozbiljan i poslovan čovjek", odgovorio je graditelj vila i nebodera. Znači li to da u sportu zapravo rade dangube, hohštapleri, niškoristići i drugi muljatori koji nemaju pametnijeg posla?
Robert Prosinečki, koji je nekoliko mjeseci proveo u Kranjčevićevoj kao sportski direktor, odlazi zbog "zagađenosti" našeg nogometa. Nije vrag da pašnjak u Maksimiru, jer tako se još u knjigama vodi nogometna ledina, treba zaštititi pesticidima, što je veoma opasno za stoku, i sitnog i krupnog zuba.
Zvone Boban, kojeg na sve moguće načine nagovaraju da ne pristane na dolazak, čeka dok se stanje sredi i klubovi privatiziraju, što je ipak daleka budućnost.
Vezni su igrači suptilni, osjetljivi i ne odgovara im teren koji služi za pašnjake ili pašaluke. Za čišćenje trebaju energični obrambeni igrači koji sami krče neobrađeni prostor i pretvaraju u svoje plodno tlo. Nažalost, za najuređeniji i najskuplji pašnjak na svijetu nema nade.
Jedini čistač koji još od vatrenih dimi i tinja u našem nogometu za sada čisti na Poljudu. On je i suvlasnik, i direktor, a sada i trener. Možda bi ga netko mogao nagovoriti da se javi Barišiću i ponudi program čišćenja, jer inače će maksimirski pašnjak i dalje biti neuređen i zarastao u korov pogodan za ispašu grla bez pedigrea koja su imuna i navikla na život u zatrovanom prostoru.