Svako veće sportsko natjecanje u svijetu (pa i vaterpolsko) ima svoju maskotu. To je onaj izmišljeni lik kojega srećemo u sportskim arenama, u gledalištu za vrijeme utakmica i kod svih drugih (uglavnom marketinških) događanja. Rekli bismo u današnjem žargonu – posvuduša. Mnoge od tih maskota jedva da registriramo, a neke su nam ipak ostale u sjećanju, kao legendarni sarajevski Vučko (sa ZOI 1984.), simpatična zagrebačka vjeverica Zagi (s Univerzijade 1987.) ili splitska sredozemna medvjedica Adrijana (MIS 1979.). No, sve njih nadvisio je jedinstveni Roko, maskota Europskog vaterpolskog prvenstva u Splitu, koji je već dobio kultni status.
Ideja Renata Živkovića
Kreiran prema ideji Renata Živkovića, glavnog tajnika HVS-a i direktora prvenstva, Roko je trebao simbolizirati dalmatinskog galeba, ali ne pticu, nego lokalnog muškarca koji u ljetnim mjesecima spremno uveseljava i na simpatičan način zabavlja ženski dio gostiju. Svoj osebujan šarm gradi na obveznim sunčanim naočalama, zlatnom lančiću oko vrata, brkovima, prugastoj majici…
I sve to ima naš Roko, ali i puno više od toga, osvojio je publiku u dvorani i televizijske gledatelje, a za to je zaslužan čovjek ispod maske, onaj koji glumi Roka, kojega smo potražili i porazgovarali s njim.
– Ja sam Borna Marčac, imam 26 godina i apsolvent sam hungarologije i klasične filologije, znači mađarskoga i latinskoga jezika, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Već sedam godina radim kao animator u dječjoj igraonici Jumbo na Rudešu, glumim slona. I ta je maskota isto ovako glomazna, velika, tako da mi nije bio problem hodati kao Roko iako su mu stopala velika – počeo je svoju priču Roko tj. Borna, otkrivši nam potom jedan zanimljiv detalj.
– Vruće je pod maskom, znojim se, tako da se nakon svakog izlaska na scenu idem tuširati. Toga bude i 10-ak puta dnevno tako da se bojim da će mi izrasti plivače kožice na prstima.
No, kako je Borna uopće postao Roko, kako su baš njega izabrali za tu ulogu?
– Najprije sam dobio poziv za snimanje jednog kratkog promotivnog materijala u Zagrebu, a potom je došao i drugi video – onaj kako Roko putuje iz Zagreba u Split (tako su povezani Zagreb 2010. i Split 2022. – op. a.). Organizatori su bili zadovoljni time, pa su me pozvali i na izvlačenje skupina na Peristilu. I tako je to krenulo, ja sam sad Roko, to je moje drugo ja, poistovjetio sam se s njim. To je jedna vrsta glume, ali ne možete pričati, nema ni mimike, samo gestikulacija. Roko je dalmatinski galeb pa u skladu s tim moraju biti i pokreti, on je frajer...
A što vi inače mislite o tom galebarenju kao fenomenu?
– Mislim da je to fora, nema tu seksizma. Meni se Roko sviđa, a sviđa se i većini ljudi, 95 posto njih pozitivno reagira na Roka zato što ih podsjeća na Mišu Kovača, a i okićen je kako je nekad bila moda. Sviđa se malima, ali i velikima, a i ja isto mislim da je to bila odlična ideja. Obično su maskote životinje, u Budimpešti je to bila plava žaba, a ovdje se radi o čovjeku, što je malo teže glumiti, ali je i izazovnije, ima puno geganja.
Uostalom, dalmatinski galeb je – pokušavamo popeglati imidž tog tipa muškaraca – bio ljubazan, nikoga ni na što nije tjerao silom, nastojao je da gošćama bude pri ruci... Roko i dobro pleše, ima li nositelj maske neke plesačke vještine?
– Ne, nikad se nisam bavio plesom, ali volim plesati. U ovoj situaciji nitko ne zna da sam ja unutra pa mi je to jedan ispušni ventil, nema srama, nema treme, plešete tri minute na poluvremenu, ljudi vam plješću, uživaju. Čini mi se da od stranaca najviše ima Nizozemaca, oni su najviše prigrlili Roka, ustanu i plešu.
Bili smo na mnogim prvenstvima, ali nijedna se maskota nije ovako personalizirala i istaknula. S obzirom na sve ove talente, čime ćete se vi u budućnosti baviti?
– Po dolasku u Zagreb branim diplomski rad i završavam fakultet, ali se nadam da ću još godinu dana ostati u igraonici jer me rad s djecom ispunjava. A poslije bih htio naći posao u struci, na fakultetu ili u srednjoj školi kao nastavnik latinskoga. Volim raditi s mališanima i zato mi je bilo najljepše kad su na bazen na otvoreni dan pustili djecu. S djecom s poteškoćama iz Udruge Maestral družio sam se i u Vodenom gradu, djeca su najiskrenija, a djeca s poteškoćama su još iskrenija i divnija. I kad vidite osmijeh na licu takvog djeteta, to je nešto najljepše, neprocjenjivo.
Smanjeno vidno polje
Je li teško glumiti Roka, na kakve ste probleme nailazili?
– U početku je to bilo hodanje po stepenicama jer su stepenice puno uže nego što je Rokovo stopalo. No, veći problem od hoda je vid zato što ja gledam Roku kroz usta, smanjeno mi je vidno polje, tu je mrežica i unutra je prilično mračno. Glava je prilično teška i pritišće ramena. Roko je čovjek, ali njegovi pokreti su poput lika iz crtića, on ima dinamične pokrete iznenađenja, veselja, tuge. Kad mu netko ne želi dati pet, onda Roko plače – zeza se Borna.
Mnoge Roko podsjeća i na našeg legendarnog trenera Rudića. Spomenuli smo to i Ratku, na što se on samo nasmijao rekavši:
– Zezaju me zbog toga, ali ja, kao što vidite, ne nosim lanac. A Roko je zbilja simpatičan lik.
sve pet ali malo je nerviralo desetak puta u prijenosu o veličanstvenoj atmosferi u Spaladiumu i šlag na kraju Hajdukova zastava pa me kćer pita kakve veze ovo ima s Hajdukom. fakat kakve veze ovo ima s klubićem koji ništa ne predstavlja u Europi